Nova Istra

291 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. privlači komentarima i viškom znanja (najčešće iznesenim u zagradama), ali očigled- no i nadmoćno-ironičnim odnosom prema likovima, pa čak i dodavanjem elemenata nepotvrđenih u izvorima. U opisu prizora Antonijeva susreta s vragom, primjerice, dodaje se vragov smijeh: „jer je cijeli svijet uvjeren da se đavoli opako i glasno smiju, pa bi priča bez smijeha bila vrlo neuvjerljiva“ (56). Budući da je jedna od osnovnih karakternih osobina glavnoga junaka u mladosti osjećaj manje vrijednosti (pri čemu je pak njegova umjetnička, glazbena karijera svo- jevrsni prosvjed protiv toga), ističem činjenicu koliko je u hijerarhijskoj raslojenosti ovog teksta vidljiva iluzornost i umišljenost pobune Antonija Brava, budući da se on nalazi na samom dnu te strukture. Ponavljam: na prvoj, ekstradijegetičkoj razini imamo bahatog urednika spisâ; na razini ispod tu je Ezop kao (vjerojatni) autor ru- kopisa o životu Antonija Brava; još niže susrećemo se s (hipodijegetičkim) pripovje- dačima-junacima, kao što su proročica i vrag, koji nastupaju kao znalci Antonijeve sudbine. Sve ove instance, s različitih vremenskih i pripovjednih pozicija, sugeriraju kako je Antonijeva sudbina već-znana, odnosno predeterminirana. Ne treba smetnuti s uma još jedan metafikcionalni krak ove slojevite priče: nakon metatekstualnoga uvoda, priča započinje datumom rođenja Antonija Brava, koji je ujedno i datum rođenja Ede Budiše – 20. 8. 1958.! Igra s autobiografskim elemen- tima – imali smo je i u Lijepoj priči – izvrće hijerarhijski poredak tvorbe ove priče: izvantekstualna pozicija autora, kao„krajnja točka“ u ontološkoj hijerarhiji subjeka- ta ovoga teksta, s najviše pozicije pada na najnižu: figurativno rečeno, ova mi se pri- ča čini jednom sferičnom konstrukcijom koja u svome okretanju gazi autorski in- tegritet. Ovom„vizijom“, u skladu s logikom priče, anticipiram događaje na intradijegetič- koj razini. Naime, pakleni izum, kojim se Antonio Bravo pokazao maštovitijim i od samoga vraga, čini naprava koja upravo realizira vragovu želju: njome si „čovjek bez ičije pomoći odsiječe obje ruke“ (58). Antonio na kraju priče sam izvršava „presudu“. Premda se kao neposredan motiv ovoga čina navodi osjećaj krivnje zbog nehotičnog ubojstva ljubavnice Magdalene Braun, čin konstruiranja naprave ujedno je i neka vrst Antonijeve pobune protiv predeterminiranosti njegove sudbine: konačan pokušaj da se sudbina uzme u svoje ruke . Paradoksalno, obrat u kojemu Antonio kao lik-objekt postaje subjektom i kreatorom vlastite priče, jednokratan je čin autodestrukcije – sa- mouništenje „sredstava kreacije“ – ruku. Njegova pobuna sastoji se u tome da sam izvrši ono što mu je sudbina namijenila. Prije nego što prijeđem na metafikcijske elemente sljedeće priče, ne bih htio za- obići iznenađujući, fantastičan pripovjedni skok na kraju priče. Nakon Antonijeve samopresude, pripovjedni glas dobiva njegov ćuk prema kome se on, kako je prije na- vedeno u priči, odnosi kao„prema svojim rukama“ (57). To je ujedno i jedino izravno

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=