Nova Istra

290 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ primjerka u zbirci“ (56). Kao u Ezopu , dakle, i ovdje imamo dvoboj dvaju „umjetni- ka mašte“ i jednako tako jedan od njih ima upitan, ovdje čak očigledno fantazijski, ontološki status: u borbu s glavnim junakom ulazi sam vrag. Referiranje na misterijske, a kasnije i na pustolovne žanrovske oblike književno- sti eskapizma, u okvirima Budišine poetike samo je jedna od strategija naglašava- nja tekstualnosti pripovjedna teksta. Fantazijski učinci, nejasne ontološke dimenzije njegovih pripovjednih svjetova, ostvaruju se primarno postmodernim strategijama inter- i metatekstualnosti. U taj labirint vodi složen metaleptički pripovjedni okvir upravo ove priče. Priču Pakleni izum Antonia Brava pripovijeda ekstradijegetički pri- povjedač koji se čitatelju obraća u prvome licu množine, dajući vlastitu pripovijeda- nju pseudoznanstveni ton. Takvo racionalno pripovijedanje, u kome pripovjedač iz različitih izvora rekonstruira tijek radnje, naglašavajući nejasnoće i praznine, odno- sno fragmentarnost priče, u izrazitom je proturječju s fantastičnim elementima za- pleta. Istovremeno se, dakle, pojačava misterioznost događaja, ali i dovodi u pitanje vjerojatnost pojedinih mjesta u razvoju radnje. Kada se govori o ovoj antologijskog Budišinoj priči (Bagić, 2003.), naglašavam njezino mjesto u zbirci Lijepe priče , naime njezinu višestruku povezanost s prethod- nom pričom Ezop . Ova je povezanost samo jedna od mnogih naznaka koje signali- ziraju da zbirku čitamo i kao ciklus povezanih priča, dakle kao specifičnu estetsku cjelinu (Smith, 2018.). Izdvojena u antologiji, ova priča gubi niz referenci koje joj daje mjesto u zbirci, dakle pripadnost većoj cjelini. Odmah na početku priče ekstradijegetički pripovjedač – koji se ustvari predstav- lja kao urednik„odbačene hrpe ispisana papira“ – govori kako nigdje nema „imena ni prezimena pisca spisa“, te da se tek ponegdje može naći „naizgled nečitljiv, ali ipak do- kučiv umrljani paraf: Ezop“ (53). U dva sljedeća ulomka, pozivajući se na te spise, sa- žima se razvoj odnosa Ezopa i Antonija Brava, koji u mnogočemu podsjeća na odnos neimenovana glavnog junaka-pripovjedača i Ezopa iz prethodne priče Ezop . Priča o paklenom izumu, dakle, referira se na prethodnu priču zbirke predstavljajući se kao svojevrsni nastavak, štoviše dovršetak, no bez izravnog upućivanja na tu povezanost. Pripovijedanje u uvodu Paklenog izuma neizravno se nastavlja na kraj Ezopova pisma iz prethodne priče, u kome on junaku priče piše kako ga je odlučio poštedjeti toga da unaprijed dozna kako će završiti svoj život. Ezop je, kao što smo spomenuli, time pokazao višak znanja i naznačio predeterminiranost mladićeve sudbine; raz- metljiv urednik Ezopovih spisa nameće se sada kao pripovjedna instanca koja je za dijegetičku razinu viša i od Ezopove; pripovjedač koji zna kako su završili i Ezop i Antonio Bravo – i sve to sugerira već na početku. Naime, pripovjedač Paklenog izu- ma ne zadovoljava se samo „sklapanjem priče“ o životu Antonija Brava iz Ezopovih rukopisa i različitih svjedočenja i izvora; ovaj pripovjedač čitateljevu pozornost često