Nova Istra

289 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Ovom pričom svakako ne vlada prosvjetiteljski duh samospoznaje, nego nelagoda subjekta pripovijedanja, kojim vladaju sile jače od njega i koje, ustvari,„drže u ruka- ma“ njegovu subjektnost i njegovu sudbinu prokazuju kao predeterminiranu (Pavi- čić, 2000.: 72). Metafikcijski, nelagoda je podvučena prodorom subjektnosti Ezopa u unutarnji pripovjedačev svijet. Osnovni obrat upravo se nalazi u ishodu dvoboja u kojemu se lik priče (Ezop) pokazuje moćnijim od pripovjedača. Ostavši bez Ezopa, koji u pismu piše to da se njih dvojica vjerojatno više neće vi- djeti, pripovjedač ostaje suočen s prazninom i užasom zbog nemogućnosti uvida u karakter Ezopove moći, odnosno subjektnosti. Bijes iskazuje gužvanjem pisma, od- bacuje ga u kut prazne sobe. Metafikcijski rečeno: pripovjedač se prepoznaje u pozi- ciji dezorijentiranog čitatelja, sve što može je u-ne-rediti savršenu prazninu Ezopo- ve sobe. 4. Pakleni izum Antonia Brava Sljedeća priča znatno je kraća (oko 1.400 riječi), naziv joj je Pakleni izum Antonia Brava . Premda i ova priča ima „lijepo“ vidljivu strukturu (uvod, zaplet, rasplet) – štoviše, ima i provodni motiv koji joj daje napetost i dodatnu formalnu kompak- tnost – upravo s ovom pričom jasna je ironična strana atributa „lijepog“ u naslovu zbirke. Nakon Ezopa, zaplet ove priče u čitatelja još više izaziva nelagodu, štoviše jezu i strah. Budišina se kratka priča intertekstualno u većini slučajeva nastavlja na tradiciju žanrovske književnosti čija je temeljna fantazija misterij. U tom je duhu i izrazito racionalan pristup formi, pa i pripovijedanju, kako piše Mrakužić:„Traganje za skrivenim tajnama primarno je umna, rasuđujuća aktivnost“ (Mrakužić, 2010.: 31). Bilo bi vrijedno usporediti, potražiti značenje nekih motiva, figura i likova koje nalazimo u Budišinim pričama s onima koje nalazimo u tajanstvenim pripovjednim tekstovima počevši od gotičkoga romana i prevlasti demonskoga u prozi njemač- kih i engleskih romantičara, preko Edgara Allana Poea i književnosti esteticizma, pa sve do današnjih horror izvedenica. (O važnosti „demonskoga“ u povijesti razvoja novele pisao je Hermann Pongs:„Svjesna umjetnička forma novele podržava takvu prevlast demonskog nasuprot najzad još samo ugođajnoj i okvirnoj umjetnosti koja otvara radnju novele, da bi na obratu sudbine, u neku ruku kao na žarištima, do- pustila prosvijetliti tajanstveno Ono moći“ (prema Benno vonWiese, 2007.: 285). Osnovni zaplet Paklenog izuma Antonia Brava čini romantičan motiv borbe s vra- gom: mladi umjetnik Antonio ulazi u dvoboj s vragom, u kojem je „trebalo dokazati koji od protivnika ima više mašte“. U slučaju da vrag dobije, Antonio će ostati bez ruku: pakleni protivnik pokazao je, naime, mladome umjetniku ogrlicu od naniza- nih ljudskih ruku, kojoj su, kako kaže pripovjedač, vjerojatno baš nedostajala ta „dva