Nova Istra

288 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Neven UŠUMOVIĆ povjedača i lika naglašava usporavanjem vremena i internalizacijom pripovijedanja: pripovjedač se bavi svojim emocijama, mislima, snovima i vizijama. Za ovu su priču ključni Ezopovi iskazi o vlastitoj podvojenosti i njegovo pismo koje pripovjedač čita na kraju. Na kraju priče, dakle, nalazimo antimetalepsu: niža, hipodijegetička razina pripovijedanja postaje presudnom, moglo bi se reći da je doš- lo do obrata u kojemu pripovjedač više ne priča o Ezopu, nego Ezop o pripovjeda- ču. U govoru o svojoj podvojenosti, Ezop unosi fantastične elemente koji podrivaju pripovjedačevu percepciju realnosti: „...bavio sam se crnom magijom i jogom, i mi- sticizmom, i parapsihologijom...“ Ove „ezoterične prakse“ doveli su Ezopa do toga da je izgubio integritet: ne razlikuje san i javu, te mu „katkad bježi duh“ (47) – to Ezop govori da bi objasnio zašto je njegova duša ostala s pripovjedačem i njegovom djevojkom, iako je „zapravo“ otišao u kino! Nakon ovog Ezopova priznanja o vlasti- toj „dezintegriranosti“, radnja prelazi u oniričku dimenziju, u kojoj se Ezop još više približava pripovjedaču: utvrđuje se podudarnost njihovih snova i umjetničkih vizi- ja. Vrhunac ovoga približavanja predstavlja pismo, koje pripovjedač umjesto Ezopa osobno nalazi u njegovu ispražnjenom stanu. Pismo se u priči navodi u cjelini, ono „objašnjava“ sve neobične događaje u priči. Između ostaloga u njemu piše: „Jednog sam dana s užasom shvatio da mogu predvidjeti svaki tvoj postupak.“ Pa zatim, ne- što dalje:„ U svim tvojim postupcima prepoznao sam svoj prijašnji život.“ I na kraju: „Ti si ustvari ja. Čudan je osjećaj znati da si se ponovo rodio i to još za svog prvog života.“ (51-52) Užas i čuđenje, o kojima piše Ezop, vodeći su osjećaji koje izaziva fantastična knji- ževnost na koju se svojim pisanjem nastavlja Edo Budiša. Na semantičkoj razini pri- če o Ezopu došlo je, dakle, do svojevrsne, za naš pristup realnosti, egzotične, istoč- njačke reinkarnacije – ako se događaji promatraju iz Ezopove perspektive. Držeći se te perspektive, čini se kako priča govori o procesu duhovne inicijacije i ponovnog rođenja: pripovjedač je dosegao razinu svoga gurua, rodio se po drugi put. To sim- bolizira i praznina Ezopova stana te nesanica noć prije toga u kojoj pripovjedač od- bacuje odjeću sa sebe ostajući potpuno gol. Metafikcijski gledano, pripovjedač Ezop s hipodijegetičke razine prelazi i stapa se s pripovjedačem-glavnim likom na osnovnoj razini pripovijedanja. Ovaj hijerarhijski obrat u strukturi pripovjednog teksta s obiju pozicija praćen je s užasom, nelagodom i čuđenjem. Na kraju pisma Ezop zadržava svoj višak znanja, koje se tiče pripovjeda- čeve sudbine, i pošteđuje ga spoznaje kako će se okončati njegov život. Premda pismo ironično završava s: „Oduvijek sam bio human, zar ne?“ (52), to pitanje može se či- tati i u doslovnom smislu, tako kako se i pripovjedač na jednome mjestu pita: „Tko je Edip?“, odnosno:„Je li on uopće humano biće, čovjek?“ Apstraktnije rečeno, koji je uopće njegov ontološki status?