Nova Istra

287 Neven UŠUMOVIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. priče i koji predstavlja kraj tradiranja umijeća takvoga pripovijedanja. Autor Lijepe priče (u priči) posljednji je svjedok povijesti djelovanja te priče. U obratu na samome kraju, u kojemu lik/unuk daje naslov priči: „i nazove je li- jepom“, nalazimo sugestivnu autoreferencijalnu figuru. Naime, naslov je jedan od „znakova“ koji Genette naziva „paratekstom“, za koji piše da „omogućuje tekstu da postane knjiga i da se tako ponudi svojim čitateljima, i, općenitije, publici“. Paratekst je „prag“,„nedefinirana zona“ između onoga unutar i onoga izvan teksta..., i upravo se naslov teksta nalazi na toj granici, te se može istodobno pripisati i autoru (kao izvantekstualnom subjektu) i pripovjedaču (unutartekstualnom subjektu) (prema Grdešić, 2015.: 111). Dakle, u naslovu priče, a time i cijele zbirke, nalazi se moguć- nost istodobnosti pripisivanja naslova liku (unuku) i autoru (Edi Budiši). Ova neo- dređenost, ta nedefinirana zona, upravo je prag preko koga svoje čitatelje uvodi prva od „lijepih priča“. Ulazimo u zonu nejasnih i zakrivljenih pripovjednih i ontoloških razina; prag je to s kojeg pogled vodi u vrtoglavicu, osjećaj gubitka, ali istodobno i u mogućnost (samo)spoznaje – pronalaska blaga. 3. Ezop Nakon uvodne, vrlo kratke priče, zbirka Ede Budiše nastavlja se najdužom pričom u zbirci, naslovljenom Ezop (oko 2.500 riječi). Pripovijeda se ovoga puta u prvome licu, štoviše pratimo sazrijevanje neimenovana glavnog junaka-pripovjedača. Svakoj fazi toga sazrijevanja svojstvena je promjena odnosa prema liku iz naslova – Ezopu. U prvomu dijelu ekspozicije objašnjava se da to znakovito ime Ezop nosi „možda zato, jer je znao pričati najljepše priče koje sam ikad čuo...“ (Budiša, 1999.: 42). Da- kle, moglo bi se reći kako u ovoj priči pratimo odnos dvojice pripovjedača: neimeno- vana glavnog junaka i Ezopa, pripovjedača najljepših priča. Taj međuodnos ne odli- kuje samo dinamika približavanja i udaljavanja u vremenu koje se tiče radnje, nego i osobita dinamika koja dovodi u pitanje taj međuodnos u hijerarhiji pripovjednoga teksta, toliko da se možemo pitati i tko je zapravo glavni junak priče, odnosno tko je subjekt radnje i pripovijedanja. Odnos neimenovana pripovjedača i Ezopa ima dvije faze. U prvoj, jasna je dis- tanca između njih dvojice: u djetinjstvu i pripovjedačevu školovanju Ezop ima ulogu maga, fantastičnoga pripovjedača, kasnije i učitelja te duhovnog mentora, da bi se u studentskome razdoblju bunta i odbijanja autoriteta pripovjedač odrekao Ezopa kao jednoga od„kotačića društvenog mehanizma“ (46). Nakon ove krajnje distance, njihov odnos ulazi u drugu fazu, u kojoj ne samo da dolazi do ponovnoga približa- vanja, nego i karakter njihova odnosa postaje nejasan i tajanstven. Za neke od Budi- šinih priča o kojima ću još pisati karakteristično je to da se promjena u odnosu pri-