Nova Istra

279 Marina NEGOTIĆ KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Autorica već od prve rečenice jasno daje do znanja da je riječ o osobitom, nesva- kidašnjem romanu – protagonistice su dvije djevojčice koje govore u stilski uvelike obilježenome dvoglasu, dječjim, a starmalim glasom. Taj pomalo jeziv element isto- vjetnih djevojčica u haljinicama, koje uglas izgovaraju rečenice u prvome licu množi- ne, nije jedino zazorno u ovoj knjizi – ona vrvi mržnjom, disfunkcionalnim odnosi- ma, nasiljem, bolestima i smrću. Djevojčice predškolske dobi žive s majkom i ocem, a dio dana provode s Babom, koja je odgojila njihova oca, ali zapravo mu je tetka. Ne igraju se s djecom (osim kad im Baba dopusti igru s prljavomMarom) i većinu dana provode s odraslima, dječjim upijajućim očima neumorno skenirajući sve „petljani- je“ između njih. One imaju previše briga – mama i Baba preziru se i to ne kriju, tata je bolestan, mama zbog očeva nasilja spava s nožem pod jastukom, a susjedi redom umiru i obolijevaju. Sve je to previše za njihove glavice, pa se po tim istim glavama udaraju šakama, boli ih trbuh, povraćaju i mokre u krevet; umorne su od svađa i vo- ljenja i nevoljenja roditelja i sve što bi htjele jest da im je toplo i da se zna neki red . Ali reda nema i svaki je dan, iako općenito monoton, utopljen u seosku svakodnevicu, za njih nepredvidiv – ne mogu znati hoće li taj dan voljeti mamu ili Babu, koja će se od njih onda pak ljutiti jer su „na strani“ one druge i hoće li tata prebiti njihova psa jer je ljutit. U tome svemu imaju samo –„jedna drugu“. Osim kaotična ozračja na ra- zini obitelji, zamršena je i šira društvena slika: neke su kuće švapske, a neke šokačke, Bosanci su oni Drugi i nepoželjni, a Romi su oni kojih se djevojčice plaše, ali ih pri- vlači njihov „magičan“ svijet. Baba, koju djevojčice obožavaju, i ona njih, najkseno- fobniji je lik romana i ujedno onaj s pomoću kojeg doznajemo podosta o društvenoj stvarnosti. A ta je stvarnost sumorna, premrežena složenim obiteljskim, socijalnim i nacionalno-vjerskim odnosima, netrpeljivošću, podijeljenošću između„naših“ i „nji- hovih“ te moralnom dezintegracijom. I kao da sve nije zamršeno upravo toliko da nas prikuje uz priču, roman krije još jednu nezamislivu začkoljicu koja se počinje na- slućivati na sredini romana, a posve se otkriva i doživljava klimaks (ili katarzu?) tek na nekoliko posljednjih stranica. Taj element tajnog, jezivoga i do neke točke neot- krivenog podiže roman za još jednu razinu, pa je „krajnji proizvod“ originalno štivo koje čitatelja doista prikuje i tjera da ga čita i čita dalje. Žanrovski, Divlje guske ne ulaze glatko ni u jednu kategoriju – mogle bi se svaka- ko okarakterizirati; donekle je riječ o romanu o odrastanju, dijelom je to obiteljski, dijelom socijalni roman, ali čini se da je ipak najsnažniji psihološki moment. Trau- ma je, naime, vrlo važan i velik dio djela te na koncu ona koja određuje protagoni- stice i čini ih takvima kakve jesu. Osim toga, nisu samo djevojčice sjajno psihološki portretirane, već su takvi svi ostali likovi: majka je žena nezadovoljna životom, koja je u nekom trenutku, gonjena vlastitom nemoći, zanemarila svoju djecu; otac je sla- ba figura koja samo prividno ima poziciju glave obitelji, pa spas traži u alkoholu, a