Nova Istra

196 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mario KOLAR kuće za koju radi, jasno se ocrtava stanje u hrvatskome novinarstvu koje je sve češće u svojevrsnom reketu ovih ili onih moćnika, što je također jedan od razloga zašto Remetin razmišlja o umirovljenju nakon tridesetak novinarskih godina. Tako je jedna od sporednih tema romana podjela na visoke i niske slojeve u hrvat- skome društvu. Koliko je radikaliziranje te podjele paradoksalno svjedoči ne samo Remetinovo susjedstvo, u kojemu se, skrivene u dvorištima starih kuća, nalaze male ubrane vile, nego i, primjerice, izgled zgrade novinske kuće u kojoj Remetin radi – na njezinu ulazu poslije porte „...moglo se ići na dvije strane. Lijevo je bio onaj dio zgra- de gdje su se stvarale novine, i taj je bio otrcan, zapušten, pomalo i smrdljiv... Desno se išlo u upravne prostorije gdje je sve bilo novo, sve je mirisalo i svirala je tiha glaz- ba“. Slične, naizgled usputne, komentare Pavličić „rasipa“ tijekom cijeloga romana koji, dakle, osim okvirne priče povezane s istragom zločina, ima i društveno aktua- lan sloj. Jedan od takvih primjera je i sljedeća Remetinova objekcija, koja mu dolazi u misli nakon što ga kolegičin susjed zamoli da o nekim osjetljivim stvarima pove- zanima s njegovim sinom ne objavljuje ništa u novinama: „Eto, takvi su naši ljudi. Ili, bolje rečeno, takav je naš način života. Na sve se pokušava utjecati preko veze, uz pomoć prijatelja i susjeda, pa se nastoji utjecati čak i na ono za što postoje slabi izgle- di da bi bilo podložno ikakvim utjecajima“. Jednako tako, Pavličić u romanu, slično kao u svojemu čuvenom satiričnom Prednacrtu Zakona o cenzuri , oštricu upire i u „religiju politike korektnosti“. Naime, kada se u tijeku istrage ispostavi da su dvojica osumnjičenika ustvari ljubavni par, Šoštara to dodatno uzruje zato što je svjestan da će nastavak istrage morati biti „hodanje po jajima [...] Zato što su sad svi osjetljivi na ta manjinska pitanja, a osobito ovi u vrhu policije... Ne smiješ dirati alternativne skupine, jer to je odmah diskriminacija...“ (155) Uz kriminalističku istragu i društvenu kritiku, Pavličić pozornost redovito posve- ćuje Remetinovu privatnom životu. Takve zgode, doduše, vrlo su rijetke i šture, ali osim oslikavanja cjelovitosti njegove osobnosti, obično su u funkciji stvaranja svoje- vrsnog paralelizma s kriminalom koji tematizira središnja linija romana. Koliko god zvučalo nerazumljivo pa i nevjerojatno, čini mi se da ima mjesta za takvu tezu koju, dakako, ne mogu ovdje detaljnije oprimjeravati da ne otkrijem previše o samoj radnji i čitateljima pokvarim uzbudljivost čitanja. No, nagovijestit ću samo to da Remeti- novo vezanje cipela trogodišnjem unuku ipak nema funkciju samo izazvati ljutnju njegove supruge koja smatra da bi unuk to trebao sam naučiti. Gospođa Remetin nerijetko, također, nije samo u funkciji oslikavanja konteksta Remetinova života, nego mu često, obično nesvjesno, pomogne u odgonetavanju zločina. Uz gospođu Remetin, kao ljubiteljicu krimića, u ovome je romanu povezana i metatekstualna in- tervencija kojom – na tragu dobro poznatog dijela Pavličićeva stvaralaštva ( Večernji akt , Koraljna vrata ...) – ovaj roman propituje odnos između života i književnosti,