Nova Istra

194 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mario KOLAR gradno uzmemo u ruke pa ne treba ganjati ovu najnoviju. To je, dakako, točno, no čini mi se da nije jednako čitati knjigu, a pogotovo krimiće koji su usko povezani sa suvremenošću, kao što su ovi iz Pavličićeva ciklusa, u (neposredno) vrijeme njihova objavljivanja, ili (pogotovo mnogo) kasnije, zato što neki njihovi aspekti s vremenom mogu postati, da se tako nespretno izrazim, manje vidljivi, pa čak i manje zanimljivi – i to, naravno, prije svega u svijesti čitatelja. Tekst romana ostat će, nije sporno, uvi- jek isti, napetost i zagonetnost njegove radnje neće s vremenom nestati, pa i signali vremena koje je autor upisao u tekst i dalje će svijetliti, ali čitateljsko oko nekog bu- dućeg vremena ove potonje više neće tako lako zamijetiti (da ne kažem razumjeti) kao što to može suvremeno čitateljsko oko. Drugim riječima, brojne, ponekad i jed- va vidljive reference na današnjicu, koje suvremeni čitatelji mogu lako prepoznati jer čine njihovu svakodnevicu, budućim bi generacijama mogle promaknuti. To, dakako, nije presudno za uživanje u Pavličićevim krimićima, koji imaju niz drugih kvaliteta, ali je ipak aspekt koji suvremenim čitateljima daje prednost pred onima koji će roma- ne čitati (mnogo) poslije. Govorim djelomice i iz vlastita iskustva, zato što u starijim Pavličićevim krimićima teže mogu prepoznati reference prema stvarnosti, npr. osam- desetih, pa i devedesetih godina. Postoji, dakle, znatan „benefit“ čitanja Pavličićevih krimića neposredno po objavljivanju, i zbog toga sam ovaj osvrt započeo tom mišlju. Drugo pitanje, koje bi si netko tko do sada nije čitao romane iz ciklusa o Remeti- nu mogao postaviti, tiče se mojeg uvodnoga opisa središnjeg lika. Zašto čitati o de- tektivu koji je možda već na zalazu karijere? Uostalom, kakav je to uopće detektiv koji je, očito, nekakav obiteljski čovjek što teži za mirom? To će pitanje postaviti po- gotovo oni koji su, ako ništa drugo, onda preko filmova i televizijskih serija naviknuti na ekscentrične, ingeniozne detektive, u kakav se stereotipni Remetin baš ne uklapa. I bit će u pravu, Remetin nije tipičan holivudski detektiv-superheroj, štoviše, uop- će niti detektiv, ali nije bogme niti zato manje zanimljiv lik. Osim što mu je stalo do obitelji, voli on zakoračiti i u kojekakve avanture, a i boca piva i cigarete stalno su tu negdje. Nije, dakle, nikakav sentimentalan tip, naprotiv, briga o osjećajima i građan- ska uglađenost znaju mu ići na živce, a voli on primjerice i prepasti svjedoke tijekom istrage te pogotovo kazniti one koji to zaslužuju. Kao i podviknuti na svoje podči- njene u redakciji – Remetin nije, dakle, detektiv, nego urednik crne kronike u jed- nim zagrebačkim novinama, ali neprestano istražuje različite zločine, nerijetko i kao pripomoć spomenutom prijatelju Šoštaru, kojemu je to profesionalna dužnost – jer on je voditelj policijskoga odjela za krvne delikte. Što se tiče Remetinove detektivske netipičnosti , u obzir treba uzeti još jednu či- njenicu. Naime, još otkada se Pavličić počeo javljati svojim prvim, nazovimo ih pred­ remetinovskim krimićima, a govorimo o sedamdesetim godinama, neki su kritičari, poput Igora Mandića, primijetili da Pavličić izgrađuje nešto što bismo mogli nazvati