Nova Istra

158 KNJIŽEVNOKRITIČKO OBILJE, 2019. – 2020. Mirko ĆURIĆ „piska“. Ovaj spoj riječi, slike i grafičkih rješenja čini knjigu iznimno uspjelom i može- mo je promatrati kao svojevrsnu pjesničko-likovnu mapu, a to potvrđuje nadahnut pogovor Dragana Muharema:„Svaka slika, a 40 ih je, svojevrsni je mikrosvemir. Cje- lina za sebe. Motreno pak sinoptički, mnoštvo tih slikovnih nukleusa tvori ples bit- ka i nebitka, umiranja i rađanja, čežnje i obeznađenosti. Sanjar pak sniva, diše i živi. Šturi stih, strogo uformljen, cijedi se jarkošću boje, mirisa, zvukova, kontura. Sagu je pustio, zajecao, zamrgodio... Umah nas omami beznadnošću, potmulim utrnućem svega živodajnog. Razjapi se nesmiljena kob. Klonuti hoće nad rubom bezdana. Ali zatinja nada! Pisac pak neće otkliznuti u patetiku. Živost provrvi! Zadnji niz stihova skriva logiku sjemena bačenog u zemlju – umirati mora, bubriti, jedrošću da blisne. Tad grli, gustira, grgolji, slavi... Dum spiro spero! Nadom odiše.“ Kako bih jednom sintagmom dočarao stilski postupak Tomislava Žigmanova u ovoj knjizi, poslužila mi je inverzije naslova njegove prve nagrađene, esejističke knji- ge:„maximis in minimum“. Puno je toga u tim malim tvorevinama, u tom japanskom pjesničkom obliku, koji je preoblikovao bunjevački krajolik, odgoj, svjetonazor, Žig­ manovljeva filozofija, jer on je izvorno filozof – mudoroslovac, i najbolje se osjeća u ovim, kao ih naziva Josip Užarević,„mikrožanrovima“. Iz njih možda, kako je to tra- žio Matoš,„ne curi krv“, ali je tu duša ne samo Tomislava Žigmanova već i cijele jedne zajednice „na sjeveru Bačke“, pitome, ali ponosne, nekada bogate materijalno, a sada samo duhovno. To je kraj u kojem„jablan čežnjom vri“,„mrak pada ko tinj“..., gdje je „napuklo vrime“,„baulja svitom sav svit“, a „neobran kukuruz/sustignut brimenom/ prkosi mrazu...“ I dvije riječi mogu biti umjetnost, tvrdi Užarević, pa kako ne bi mo- glo biti ovih stotinu i dvadeset stihova, sljubljenih s ilustracijama Ivana Balažkovića, kao brašno, voda, sol i kvasac u ukusnu pogaču. Ovaj haiku s piska, koji se ponekad čini kao korak umornog salašara koji se po- ražen teškim radom i neimaštinom vuče kući po blatu, ipak nije zbirka pesimizma i poraza, iako često, kako pjesnik kaže,„zafali popršnjak/ozebloj duši...“ Ne daju se ti naši uporni salašari,„vezani uz zemlju“ i svoj kraj, okuse i mirise ko- jih je prepuna ova knjiga: i vina i divenica, i paprikaša, pekmeza i valjušaka, pa neka- ko zaključujemo da je i ova sjajna zbirka u kojoj je sažeta ne samo životna i umjetnič- ka filozofija Tomislava Žigmanova i zajednice koju predstavlja, zbirka nade! Pa makar je naši antologičari, i slične, budu (i dalje) zaobilazili u širokom luku, da ne bi te sočne sinestezije stvorile „’nelojalnu konkurenciju’ pjesništvu na standar- dnom jeziku.“ Jer „pod odžak mastan/namećano svega“, a od vina i rakije „nabrekla burad“, a tome je teško odoljeti. Mirko Ćurić, Đakovo