Nova Istra

69 Ana GALANT ESTETSKO I IDEOLOŠKO U SOCIJALIZMU I svud se po tebi ori pjesma, pjesma slobode i radosti – i tvornice pjevaju pjesmu o tebi i brze rijeke što buče – i nad njima velike hidrocentrale – Sve one pjevaju pjesmu o tebi – O, Republiko naša!“ 69 Pjesma iz 1959. godine naslovljena Zar se ne sjećaš prijatelju , autorice Ondine, ilustrira visoku razinu ideologiziranosti književnoga diskursa – spaja mladenačku, zanesenu zaljubljenost lirskoga subjekta i pohvalan odnos prema radnim akcijama: „Sjećaš se, prijatelju, trasa je bila duga. A mi smo čvrsto koračali po njoj, po našim snovima. Sjećaš se, trasa je bila raspjevana. I mi smo pjevali. Voljela sam tvoje plave oči, prijatelju, i tvoje usne, prijatelju, i oči svih vas – prijatelja, jer i one su pjevale. Sjećaš se naših koraka po raskvašenoj zemlji? Zar se ne sjećaš? Htjeli smo prekoračiti naše snove, htjeli smo pokloniti zemlji sve naše osmijehe. I bili smo sretni. Volio si raspjevani smijeh barake, volio si raspjevani osmijeh sunca na rubu naselja, a ja sam voljela smiješak na tvom licu. Sjećaš se? Rukama si čvrsto stezao lopatu, (Imao si velike žuljeve, zar ne?) Ja sam ti donosila vodu, a ti si se smiješio. I ja se sjećam. 69 Žudić, 1956.: 7.