Nova Istra

31 Ljubica IVEZIĆ DVA PROFESORIČINA TEKSTA * * * Nastavnik ne može izgrađivati stavove kojih sam nema, stavovi se ne mijenja- ju kao košulje i ne prenose se riječima-znakovima iza kojih nema označenog, ne može motivirati na akciju ni najljepši govor, ako iza riječî nema snage uvjerenja, a i najsiromašnija, gola riječ pokrenut će mase na akciju kad je izrečena u pravi čas, na pravom mjestu i odzvanja iskrenim uvjerenjem... Stavovi-uvjerenja, i stavovi-interesi za društveno korisnim djelovanjem razvijali su se i formirali u jednoj zaista povoljnoj dinamičnoj interakciji svih faktora, od ko- jih je nastavnik bio samo stimulator, koji nije sebi racionalno razradio plan kako će razvijati „strategiju“ formiranja stavova i interesa učenika da stupe u akciju. Književ- no-povijesne teme i tekstove nije racionalno birao kao sredstvo za idejno i ideološko djelovanje, već mu je svaka tema, tekst interpretiran u razredu bio poticaj da izrazi sebe, svoja uvjerenja, svoje mišljenje, svoju vjeru u progresivne ideje, u humanizam, u smisao života, ljubav prema čovjeku, bez obzira na vjeru, naciju, rasu i mržnju na svako nasilje, bez obzira u ime kakvih se ciljeva vrši. Učenici imaju izvrstan sluh za „idejnost“ u nastavi, koja se po službenoj dužnosti, a bez uvjerenja, nakalemljuje na svaku metodsku jedinicu, bez obzira iz kojeg pred- meta, pa se u matematici zbrajalo i odbijalo partizane koji uvijek pobjeđuju i Nijem- ce koji uvijek gube... Takva „idejnost“ u nastavi imala je negativno odgojno djelova- nje, pa je svako spominjanje „potoka krvi i brda kostiju“, koje su naši narodi žrtvovali za ovu našu slobodu, izazivalo gađenje učenikâ, prezasićenih praznim frazama, jer to su postale vremenom prazne fraze kad su ih izgovarali nastavnici po službenoj dužnosti, jer tako se mora, a iza tih fraza često su bila i suprotna uvjerenja, skepsa... Nemoguće je odgajati u jednom duhu kad su intimna uvjerenja tom duhu protiv- na. Ovakva je „idejnost“ svjesno pretvaranje pred učenicima, a u tom se pretvaranju gubi svaka mogućnost formiranja kritičkih stavova prema pojmovima u stvarnosti. Iz straha za egzistenciju nastavnik, nesiguran u uvjerenjima i stavovima koje pred učenicima po službenoj dužnosti iskazuje, nema hrabrosti da upozorava na društve- ne devijacije koje se u svakom revolucionarnom procesu pojavljuju kao dječje bole- sti koje treba na vrijeme dijagnosticirati i liječiti, s kojima treba naprosto računati i ne skrivati ih pred mladim ljudima, jer oni prijevaru uočavaju u raskoraku između stvarnosti kakvu doživljavaju iskustvom vlastite kože u sredini u kojoj žive i „stvar- nosti“ kakvu im pokušava nametnuti lažna idejnost u nastavi... Na taj način stvaraju se dvolične ličnosti: znam istinu, ali govorim kako moram da ne bih stradao. Druga negativnost lažne idejnosti i ružičastog slikanja naše stvarnosti jest u pasivizaciji mladih ljudi kojima se nameće uvjerenje da je generacija djedova i očeva riješila sve probleme, a oni sad mogu uživati...