Nova Istra

30 DVA PROFESORIČINA TEKSTA Ljubica IVEZIĆ koji oni zovu „domaća besida“ za koju su njihovi stariji trpjeli mučenja, pili ricinus, ali baš zato su je još više voljeli. Tekstove uzimamo iz Kombolove srednjoškolske čitanke, ali se kritički, po Fan- cevu, odnosimo prema Kombolovim sudovima po kojima je sva ta naša književnost ovisna o talijanskoj. Na djelima koja proučavamo, tražimo vezu s našim tlom, gla- goljaškom književnom tradicijom, folklorom, političkom i ekonomskom stvarnosti, ne zanemarujući, naravno, veze sa susjednom talijanskom književnosti, pa kritički raspravljamo i o drugoj krajnosti u koju je otišao dr. Franjo Fancev dokazujući au- tohtonost naše renesansne i preporodne književnosti. U raspravljanju o korijenima i „utjecajima“ u našoj, kao i u svakoj književnosti služimo se i poetskom slikom Dinka Šimunovića o našem književnom hrastu koji je svojim korijenima duboko zariven u naše tlo, a krošnjom se isprepliće s krošnjama književnostî drugih naroda. Za učeni- ke Istrane, ali i za ostale, stara književnost, postavljena problemski, postaje vrlo za- nimljiva, a naročito osamostaljuje učenike činjenica, da nije baš sve što piše u nekom udžbeniku i znanstveno dokazana istina koju nekritički treba naprosto memorirati. Nalazimo mogućnosti ubacivanja nekih tema na satove gramatike. Tu se pruža prilika da govorimo o povijesti književnog jezika, pa i opet ističemo veliko kulturno značenje čakavštine koja je kao književni jezik doprla čak i u štokavski Dubrovnik. Govorimo o jeziku Šiška Menčetića i Džora Držića, prvih poimence poznatih du- brovačkih pjesnika. Učenici dobivaju zadatke da ispituju zadane tekstove sa stajališta sintakse, leksika, fonetike i morfologije. Iako program to ne traži, mi ipak upozora- vamo na neke crkvenoslavenske oblike koji se pojavljuju u jeziku starih pisaca kao ostatak glagoljaške crkvenoslavenske tradicije. Spoznaje do kojih takvim radom do- lazimo stvaraju kod učenika samopouzdanje. Njihova čakavština, dakle, nije seljač- ki govor kojeg se treba stidjeti, to je kulturna vrijednost i „tamo“ u Hrvatskoj preko Učke, kojom se svaki obrazovani Hrvat ponosi. To je veliko otkriće za učenike čakavce i oni se vrlo rado odazivaju na poziv na- stavnika da u slobodnim domaćim zadaćama upotrijebe u dijalozima svojih likova autentičan govor lika po kojem ćemo moći otkriti iz kojeg je kraja obrađeni lik. Kao primjer jezičnog bogatstva u književnom djelu poslužio nam je prije svega Simo Ma- tavulj, a kasnije Vladimir Nazor: Veli Jože , Boškarina ; Mate Balota: Tijesna zemlja , Miroslav Krleža i drugi. U stvaralačkom radu s učenicima nastavnik dolazi do novih spoznaja o istarskoj čakavštini koja se od mjesta do mjesta razlikuje. Učenici s velikim zadovoljstvom in- formiraju nastavnika o tome da postoje razlike između porečke čakavštine, pazin- ske i labinske, npr. I ta polifonija čakavska zazvučala je u svoj svojoj ljepoti na sati- ma hrvatskog jezika kad su čitani učenički radovi koje su oni pisali po slobodnom izboru teme...