Nova Istra

29 Ljubica IVEZIĆ DVA PROFESORIČINA TEKSTA o velikom istarskom pjesniku, romanopiscu i svestranom znanstveniku Mati Baloti ili dru Miji Mirkoviću. Ovakvo stanje nastave hrvatskog jezika i književnosti u hrvatskim školama u Istri poslije oslobođenja i dalje produbljuje kompleks manje vrijednosti učenikā Istranâ u odnosu na superiornu talijansku kulturu, ali i proširuje ga u odnosu na učenike koji su doselili iz raznih krajeva Jugoslavije. Istra ostaje u školi „tabula rasa“ i što se tiče sudjelovanja u borbi za slobodu (tako često imaju Istrani prilike da čuju od nekog prepotentnog, dobronamjernog ignoranta: „Mi smo vas, Istrani, oslobodili...“), i što se tiče književnog prinosa iz Istre. U razredima se vrši polarizacija učenika. Istrani se drže po strani i za vrijeme od- mora govore talijanski, a pod satom su često bili potcjenjivani od ponekih profesora koji su izbijanje njihove čakavštine u književni jezik izvrgavali ruglu. I svoju„domaću besidu“ koja ih je stoljećima branila i obranila, na kojoj imaju bogatu kulturnu bašti- nu na kojoj im mogu i mnogi veliki narodi biti zavidni, istarska su djeca u hrvatskoj školi počela osjećati kao nešto manje vrijedno, kao nešto što je pogrešno, nešto što treba ispravljati, nešto čega se treba stidjeti. U svojoj (kurziv ur. , u izvorniku spac.) su se školi istarska djeca osjećala kao tuđinci. Preuzevši nastavu hrvatskog ili srpskog jezika škol. god. 1951/52. u dva odjelje- nja I. razreda, uočila sam neravnopravan položaj istarske djece u odnosu na dose- ljenu djecu. Nastava jezika i književnosti u nižim i višim razredima omogućuje nastavniku bliže upoznavanje učenika iz svih krajeva, vraćanje izgubljenog dostojanstva i sa- mopouzdanja upravo putem zavičajne nastave književnosti, a zavičajna književnost Istre je bogata i zahvalna građa za odgoj nacionalnog ponosa, vjere u vlastite snage i vrijednosti, da bi se moglo ravnopravno diviti i drugima. U interpretaciji stare književnosti imamo dovoljno prilike da dopunjujemo na- stavni program temama iz istarske kulturne povijesti, pa posebno obrađujemo veli- ko kulturno i lingvističko značenje Razvoda istarskog , o kojem, naravno, učenici ni- šta nisu znali, ali ih je impresionirala činjenica da je čakavština u Razvodu nazvana hrvatskim jezikom, da je to ova njihova čakavština koju oni intimno i od milja zovu „domaća besida“. Govorimo o čakavštini i njenom kulturnom i povijesnom značenju u srednjovjekovnoj glagoljaškoj, kao i ranijoj renesansnoj književnosti; čitamo i in- terpretiramo Marulićevu Juditu , Zoranićeve Planine , Hektorovićevo Ribanje i Luci- ćevu Robinju s posebnim osvrtom na jezik ovih pjesnika. Istražujemo čakavski leksik i morfološke i fonetske osobine jezika starih pisaca. Učenike takav rad zanima, ali i ispunja ih samopouzdanjem činjenica da je taj „narodni“ jezik, koji se javlja u književ- nosti (Kombol) uz ćirilo-metodski crkvenoslavenski književni jezik, onaj isti jezik koji se u Razvodu , u Marulića, Zoranića i drugih zove hrvatski jezik, a da je to ovaj