Nova Istra

27 Ljubica IVEZIĆ DVA PROFESORIČINA TEKSTA srednjovjekovnih tekstova, u Žgombićevu i Petrisovu zborniku, zatim Žakan Jurij, Šimun Greblo, Matija Vlačić, Stipan Konzul Istranin i mnogi drugi. Dakle, velike književnosti mogu biti i sredstvo manipulacije, mogu se zloupo- trijebiti, one mogu poslužiti imperijalističkim ciljevima, kao što mogu biti mostovi (kurziv ur. , u izv. spac.) među kulturno ravnopravnim (kurziv ur. , u izv. spac.) naro- dima. Mogu biti mostovi među narodima koji se uzajamno poštuju, ali koji poznaju i vlastite vrijednosti. A te vrijednosti dužna je učenicima u prvom redu otkrivati škola. Upravo ta književna baština, koja je stoljećima održala u Istri hrvatsko nacional- no biće, bila je u školskom programu„jugoslavenske“ književnosti vrlo slabo, ili bolje, nikako zastupljena. Nastavnici koji su iz svih republika na poziv iz Istre, koja nema dovoljno vlastitih kadrova, došli u istarske škole, došli su s entuzijazmom i roman- tičnom predodžbom o „sirotici“ Istri, ali i s tragičnim nepoznavanjem hrvatske kul- turne baštine nastale na ovome tlu, nepoznavanjem istarske posebnosti (kurziv ur. , u izv. spac.) i preosjetljivosti (kurziv ur. , u izv. spac.). Ne poznaju istarsku čakavštinu (i ne trude se da je upoznaju) i ne razumiju svoje učenike, ali smatraju da učenici mo- raju njih razumjeti, a govore svim varijantama „hrvatskosrpskog“ i „srpskohrvatskog“ jezika (navodnici ur. ). Izbor tekstova za obradu i izbor književnika koje će temeljito obraditi, nastavnik bira prema svom afinitetu, odnosno ovisno o tome na kojem je fakultetu studirao književnost. Izbor tekstova za obradu, prema tome, vrlo je raznolik. Pa i čitanke su tako sa- stavljene da se Istra u njima i ne spominje. Nema tekstova o NOB-u u Istri. Učenici saznaju mnogo o pokoljima u Srbiji i Hrvatskoj „preko Učke“ (nav. ur. ), ali o Lipi, Gajani, o Tićanu, o kojima pričaju nji- hovi očevi, o borbama u Istri od 1941. oni ništa ne saznaju. U pregledu srednjovjekovne književnosti nastavnici ih obavještavaju o crkvenosla- venskim tekstovima na tlu srednjovjekovne Srbije, Makedonije i Hrvatske, ali što je od toga nastalo i nađeno upravo u Istri, to već ni oni sami ne znaju. Pa i ne misle da bi to moglo biti važno. Ne „priznaju“ drugi književni jezik na ovom tlu u srednjem vijeku osim crkvenoslavenskog. 4 6 4 Vrlo neugodan incident dogodio se na maturi u gimnaziji „Branko Semelić“ 1965. godine kad je moj kandidat na pitanje: Na kojim se jezicima pisalo na hrvatskom tlu u srednjem vijeku?, odgovorio da se pisalo na ćirilo-metodskom crkveno-slavenskom hrvatske redakcije s bogatim natruhama čakavskog dijalekta, ali i na hrvatskom jeziku, a to je stara istarska čakavština ( Istarski razvod ), pa da je upravo čakavština najstariji hrvatski književni jezik; tada su dva profesora (beogradski studenti) i meni kao ispitivaču i ispitaniku na samoj maturi pokušali