Nova Istra

193 Miodrag KALČIĆ TRI SVJEDOČANSTVA Pečat zaborava Ova blijeda, maglovita i gotovo zaboravljena sjećanja ne bih mogao dozvati i zapisati (s bezobrazno mnogo, vjerujem, potrebitih citata) bez specijalnoga izdanja časopisa Ibor ili separata Književnoga kluba „Istarski borac“: „Ibor: osvrti i polemike 1979. – 1980. s dodatkom 1980. – 1983., II. prošireno izdanje“. Ovaj posljednji svezak izdanja Književnoga kluba „Istarski borac“ marno je sakupljao, prikupljao i fotoko- pirao novinske i časopisne tekstove te potom sve zajedno s potrebnim podatcima uvezao u cjelinu, a tko drugi doli – Nevenko Petrić. Iz godine u godinu sve bolesni- ji, Pietro nas je napustio 10. listopada 2008. Nekoliko dana kasnije, Boris i ja otišli smo do Pietrove majke Adalgise, u svakom, ali baš svakom pogledu brižne majke za sina invalida (njegovala ga je i skrbila o njemu do posljednje sekunde), izraziti sućut. Naravno, tada nije bila prigoda ni trenutak pitati gospođu Adalgisu za Iborovu ar- hivu (samo smo usput natuknuli) za koju smo znali da je uredno i pomno složena (u kutije i fascikle) u jednoj (ili obje) od dviju Pietrovih soba (kao i sve ostalo što je, napisah, pedantno čuvao i skupljao). Na putu s Veloga vrha do neke puljske oštarije (morali smo zaliti trenutak) dogovorili smo se da ćemo ponovno svrati do Adalgise za mjesec-dva kad se Pietrova smrt malo„slegne“, kad vrijeme donekle odradi svoje. Kako već biva, i naše je vrijeme učinilo svoje, pojavili smo se kod Adalgise nakon, čini mi se, tri-četiri mjeseca u namjeri pokupiti Pietrovu arhivu Ibora i Književno- ga kluba. Ostali smo ne malo iznenađeni kad nam je Adalgisa nonšalantno rekla da je jušto prid niki dan odlučila očistit’ Pietrove sobe od silnoga materijala (novi- na, fanzina, revija, časopisa i svega ostalog), od štupideca , kako je nazivala Pietrovu skupljalačku posvećenost, i da je u škovace hitila tri napro pune velike crne vriće svega tega , dok je glazbena zbirka (cedeteka i ostali glazbeni zapisi) još ranije završila kod Pietrove nećakinje koja se bavi glazbom. Malo potom sjetila se da je u jenon škafe- tinu forši ostalo još ništo , otišla je do sobe i u bijeloj kuverti donijela stari drveni žig: „Književni klub Istarski borac – časopis Ibor“, eko to je sve ča je ostalo . Ostao je samo pečat, tako puljski (i alanfordovski) upečatljivo! 2019.