Nova Istra

192 TRI SVJEDOČANSTVA Miodrag KALČIĆ zova socijalističkoga jednoumlja, kad su se začeli otvarati politički procesi demokra- cije, smislili ime (prvi ga se dosjetio Boris Biletić, ali ne želeći imati posla s osniva- njem stranke, predloživši, kako je rekao, hrvatsku riječ „sabor“, kad je već prvi pridjev, uz onaj „demokratski“, nosio i danas nosi samo„zavičajno“ obilježje) još uvijek u Hr- vatskoj jedine značajne zavičajne stranke (u čijem smo utemeljenju aktivno sudjelo- vali Đovani i ja), Istarskoga demokratskog sabora (IDS-a). Iz sadašnje perspektive (nakon trideset godina) uzevši, mi jesmo udarili temelje, makar imenom političke stranke, još jednoga, bez obzira na to koliko demokratski (ne) bio, istarskoga jedno- umlja (istarske jednopartijnosti), ovoga puta – ideesovštine. Premda se ponavljam iz nekog prijašnjeg teksta, moram napomenuti: ako ideesovci, nakon fašista i komu- nista, izdrže do 28. listopada 2022., Istra bez ostatka tada „slavi“ stotu obljetnicu jednoumlja! No, to je posvema drugačija (pri)povijest, ružna politička priča, vratimo se Iboru . Dakle, Iborove odgovore koncipirali smo (pisali natuknice) ili pisali gotove teksto- ve doma (naravno, u rukopisu), svatko svoju inačicu, zatim se nalazili negdje u gradu (najčešće u oštarijama) kako bi tekst oblikovali i utanačili, potom bi netko od nas trojice tekst pretipkao pisaćim strojem te takav dao na uvid ostalim članovima ured- ništva ako bi tko imao kakvu primjedbu ili intervenciju; tek kad bi svi bili suglasni s posljednjim preinakama, odgovor bismo poštom slali na odredišta. U to sam vrijeme nerijetko putovao u Rovinj kod svježe oženjenog Boba (tada već i oca). Mi smo, i pi- juckajući i pušeći i dobro se zabavljajući, pretežito smišljali svakovrsne blage pakosti i pisali umjerene višeznačne odgovore (zato preuzimam dio krivice), dok bi nas mali Bibin i Bobov, danas pokojni, Domagoj (tada u pelenama) razgoračenim okicama u čudu motrio. Sve u svemu, tekstovi su nastajali kako je i priličilo tome vremenu: šez- desetosmaški, alanfordovski, buntovno, spontano i poprilično usuglašeno, nije bilo puno zamjerki (tu i tamo, sasvim opravdano kao formalno glavni urednik i jedini među nama u stalnom radnom odnosu, Pietro bi zanovijetao). Posljednji, najopsež- niji dogovoreni ogled „Slučaj Ibor “ za časopis Pitanja (već smo bili osuđeni), sjećam se, napisali smo„kolektivno“ u stanu Valtera Smokovića Garofula na puljskomVidi- kovcu, u Voltićevoj ulici, a pretipkavali smo ga Đovani i ja na bučnome tulumu (neki rođendan ili neformalna fešta) u Kolodvorskoj ulici kod Edija Maružina (današnji frontmen etno-rock skupine Gustafi ) ili njegove djevojke. Tekst nismo mogli potpi- sati s „Redakcija Ibor “, jer smo svi bili pod uvjetnom kaznom (a baš nismo žudjeli za uzništvom), ali uvijek se našlo dobrovoljaca koji su prkosili režimu i zakonu, ovom zgodom to su bili čakavski pjesnik Slavko Kalčić (iako u osuđenom uredništvu, nije mario za posljedice) te boem i anarhist Aldo Monfardin, obojica nisu više među nama (ako se ne varam, oni su s tekstom sutradan otputovali za Zagreb).