Nova Istra

187 Miodrag KALČIĆ TRI SVJEDOČANSTVA zivu, kojim članovi kluba zapravo sazivaju sjednicu Komiteta, navedeni su i datum i vrijeme održavanja, kao i uobičajeno upozorenje da se u slučaju spriječenosti po- zvani ispričaju na taj i taj telefon.“ 46 Drugovi nisu vjerovali vlastitim očima (Dario Vale, Duško Bogunović, Slobodan Pola, Marijan Kostešić, Milorad Mikač... koliko pamtim neke od ondašnjih omladinskih profesionalaca, ostala su mi /prez/imena odavno ishlapjela): zar je moguće da nekakvo neposlušno i socijalistički neodgoje- no uredništvo poziva njih na sastanak (kakav nečuveni obrat!), njih moćne, iskusne i napredne puljske omladince (neupitne socijalističke karijere)? Nevjerojatno drsko, nemoguće, ili kako su sami konstatirali na svojoj sjednici na koju se pak mi nismo odazvali,„nedopustivo i bahato“. Nasanjkali smo gradsku omladinsku i komunistič- ku elitu, a to se ne oprašta i ne zaboravlja. Tada negdje, kad se stvar otela uobičaje- noj komunističkoj kontroli, kad se takve nepodopštine rješavaju dirigiranim sudskim igrokazom, profesionalna komunistkinja Sonja Lovrečić – u Komitetu na raznim društveno-političkim funkcijama i dužnostima teško pamtljivih naziva, a meni i neka daljnja rođakinja ( zrmane ne biramo) – upozorila me (i moje roditelje, naravski) kako iborovski problem nije nimalo bezazlen (da ne spominjem njezina naklapanja i kretenarije o utemeljiteljici Kluba i pokretačici časopisa prof. Ljubici Ivezić), usputan i prolazan, nije komunistički kašalj i neka se kako god znam izdvojim od uredništva (nekakvom potpisanom izjavom, koliko se sjećam) jer slijede reperkusije. Dakako, s indignacijom sam, Ginsbergovim leksikom rečeno, odjebao takvu izdajničku mo- gućnost. Koliko znam, prijetilo se, zastrašivalo i pritiskalo (naravno, na „nevidljivo i bez tragova“) i druge članove zadnjega uredništva. Socijalistički nokaut Slučaj Ibor dobio je novu, širu dimenziju razmjerno pomirljivim prorežimskim na- pisom Gojka Marinkovića u podlistku Sedam dana zagrebačkoga Vjesnika o časo- pisu, ali i negativnom kritikom nepostojanja puljskoga kulturnog života:„U kultur- nom životu Pule postoje velike praznine koje čekaju da budu popunjene. Glasilo mladih ‘Ibor’ jedan je od onih koji to pokušava, ali bez društvenog utjecaja i često na krivi način. Najlakše bi ga bilo ukinuti. Međutim, to je list koji bi mogao afirmirati stvaralaštvo mladih i stoga bi se razgovor o njegovoj budućnosti morao nametnuti kao imperativ.“ 47 Marinkovićev osvrt na puljsku kulturu izazvao je sramotnu soci- jalističku kilometarsku tiradu puljskih kulturnih birokrata (koji u tekstualnoj tra- kavici administrativno priglupo nabrajaju svoje, ponavljam svoje kulturne zasluge – 46 Gojko Marinković:„Zabraniti – najlakše, ali i najgore“, nav. dj. 47 Isto.