Nova Istra

183 Miodrag KALČIĆ TRI SVJEDOČANSTVA članova redakcije ‘Ibora’, koji pokušavaju oponašati američkog poeta A. Ginsberga, i ja nećemo polemizirati. Nije potrebno da im odgovaram po točkama, ali ako su rad- ni ljudi ‘Istarske knjižare’ u Puli odlučili da spomenuti (sporni) broj ‘Ibora’ povuku iz prodaje, onda su, pretpostavljam, ocijenili štetni utjecaj koji na mlade mogu ima- ti napisi u tom listu. (...) O društvenim i idejnim opredijeljenostima govori činjeni- ca da u redakciji ‘Ibora’ nema ni jednoga člana SK, a samo su dvojica članovi Saveza socijalističke omladine Jugoslavije (što je bila bezočna i notorna laž, i za komuniste i za omladince, op. p. ). Možda je na mjestu pitanje: gdje su bile društveno-političke organizacije komune koje su dužne ostvarivati svoj utjecaj, pogotovo u sferi djelova- nja, kojima se ‘Ibor’ loše i bezuspješno bavi (...) Uostalom, suvišno je govoriti (i pisa- ti) o tome je li moguće da sadašnji redakcijski kolegij, kakav jest, ostane na kormilu lista, koji je u prošlosti bio stjecište mladih i naprednih stvaralaca.“ 37 Jasno je odakle su puhali vjetrovi i kamo su nas tzv. društveno-političke organizacije željele smjestiti – kao da smo temom toga posljednjega dvobroja anticipirali moguću nedaću (iako smo itekako znali da je takav sadržaj časopisa provokacija za tadašnje zadrto omla- dinsko rukovodstvo) – vjerojatno u neku od socijalističkih totalitarnih ustanova. Glede Istarskih knjižara, posljednji dvobroj Ibora bio je u izlogu, no nakon tri dana više ga nije bilo, na što me upozorio netko s Korza. Otišao sam u knjižaru i upitao mladu prodavačicu zašto Ibora nema u izlogu, na što sam dobio odgovor da ga nema ni u prodaji. Na čuđenje i pitanje zašto, mlada je prodavačica iskreno i do- slovno odgovorila – „...na intervenciju novinara M...a U...a“, tadašnjega dopisnika Vjesnika iz Pule. Sve da i jest (bila) izmišljotina, evo, dakle, danas nakon pustih de- setljeća zamišljam posve fikcijski jednu gotovo literarnu, dakle nemoguću/„nemo- guću“ situaciju: u tamnome mantilu podignutih okovratnika, ozbiljan i namrgođen, ušao je brzim korakom lokalni dopisni novinar u knjižaru i strogim, ali tihim glasom (vehementnim šaptom, kako se to već godinama i desetljećima komunistički ilegal- no odrađivalo), naredio uplašenom šefu knjižare da ne prodaje to pedersko smeće od časopisa, te američke imperijalističke pizdarije, ta antisocijalistička i antikomu- nistička sranja, tu istarsku i puljsku sramotu... Tako nam je, Deanu Herendi i meni, siguran sam ( cento per cento , puležanski rečeno), za dotičnoga novinara (dakako, ne u gornjoj fikcijskoj, zaigranoj interpretaciji) potvrdio rukovoditelj Istarskih knjižara koji je, naravno, pod pritiscima i prijetnjama, kao moralni i savjesni komunist kasni- je sve demantirao. 38 Napisao sam prosvjed (2-3 kartice) u svoje ime i poslao Glasu 37 A. Černjul:„Bez kormilara”, Večernji list – istarsko izdanje, Zagreb, 2. studenoga 1979. 38 „U vašem tjedniku ‘Polet’ od 1. 02. 1980. izašao je članak pod naslovom Fotogenični lažopisac u kojem se spominje i moje ime, pa se kaže da sam pred dva svjedoka (Deanom Herendom i Miodragom Kalčićem) dao izjavu da je drug Mirko Urošević (dopisnik Vjesnika iz Pule) lično