Nova Istra

174 TRI SVJEDOČANSTVA Miodrag KALČIĆ knjigotiska. Časopisni prilozi pisani pisaćim strojem predavali su se slagaru koji bi u olovnome slogu prepisao (starim i vještim slagarima pravopis je bio u prstima) i otisnuo tekstove na tzv. špalte, dugačke uske novinske papire na kojima su tekstovi ispravljani i korigirani, a zatim su se vraćali slagaru kako bi unio ispravke i ponovno sve otisnuo na špalte za prijelom tekstova. Prijelom se radio tako što su se otisnute špalte rezale škarama i odresci lijepili u različite stupce na format časopisa s pred- viđenim prostorom za naslove i fotografije. Nakon pregleda otisnutoga prijeloma i još jedne korekture, slijedila je posljednja provjera, takozvana superica, i ako je bilo sve u redu – časopis je mogao u tisak. Taj proces obavljao se u ondašnjoj puljskoj ti- skari (izvrsna Tiskara „Otokar Keršovani“ – u zgradi današnje Gradske knjižnice, MSUI-ja i sjedišta DHK – propala je kao što je sve u Puli, Istri i Hrvatskoj propa- lo, tranzicijski lopovluk!) prepunoj posla, s prekaljenim strojarima i slagarima, a ako smo htjeli proces ubrzati (tiskari beznačajan posao), trebalo je tiskare „podmazati“ žesticom, rakijom i konjakom, i zajedno s njima stalno sa čašicom ( bićerinom ) u ruci pratiti tijek i nadzirati tiskanje. Ne sjećam se jesam li tada ikada, dok sam zajedno s drugim dečkima iz uredništva formalno tehnički uređivao i korigirao časopis (samo posljednja tri sveska), izašao iz tiskare neveseo. Alanfordovski klub Književni klub „Istarski borac“ nije zapravo bio klub, nije imao utočište, nije imao svoj prostor ni prostorije (ni ormara) – ništa. Sastajali smo se samo sat-dva petkom u pet u predavaonici Pedagoške akademije (danas: Filozofski fakultet) zahvaljujući prof. Ljubici Ivezić – iskonskoj i zdušnoj hrvatskoj ljevičarki uvijek na nišanu zadr- tih puljskih komunista i nehrvatskih čuvara „bratstva i jedinstva“ – utemeljiteljici Kluba i pokretačici časopisa davne 1953. u Gimnaziji „Branko Semelić“, tada dje- latnici Pedagoške akademije. Stoga ne čudi to što ne postoji arhiva Kluba, ni časo- pisa Istarski borac ni kasnijega Ibora , spisi su (članstvo, korespondencija, originalni tekstovi...) i dokumenti (službeni dopisi, odluke, zapisnici...) čuvani neko vrijeme (dok nisu zagubljeni) vjerojatno u Gimnaziji i na Akademiji, no najviše privatno, po stanovima i podrumima članova Kluba i urednikā časopisa. Ništa čudno ni ne- obično za Pulu; u Puli se odvajkada ništa važnoga za urbanu i kulturnu povijest grada ne čuva. Jednotjedni sastanci bili su puka formalnost dok su se glavni sadržaji, svi dogovori i sve aktivnosti Kluba i časopisa, kao što sam natuknuo, zbivali na Korzu i po grad- skim kavanama i oštarijama. U dimu cigareta (uz pokoji joint ) i alkoholnim ispara- vanjima satima smo raspravljali i razgovarali što bismo mogli objaviti, o čemu pisati, koje teme analizirati, koje knjige kritički predstaviti. Puljsko anarhično i alanfordov-