Nova Istra

165 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA nako naslovljeno glasilo već je od drugoga broja postalo„časopis omladine Istre“, prvi istarski književni/kulturni časopis tiskan na hrvatskome jeziku. Povijesna je uloga naše Profesorice posve nedvojbena. Ipak, kad god o njoj mislim – a mislim često – ne bavim se primarno pedagoš- kom dimenzijom njezine neobične osobe jer se ta valjda podrazumijeva: u našoj je kolektivnoj memoriji Ljubica Ivezić naprosto – Profesorica. Tako smo je uglavnom i oslovljavali: Profesorice. Prvi put postajem svjesna kako su se kockice složile tako da i mene, već puna četiri desetljeća, gotovo svi oslovljavaju istom imenicom: Profesorice. Jesam li postala profesoricom zato što sam se – posve nesvjesno – željela poistovjetiti s visokim idealom svoje najranije mladosti? Jesam li tim svojim napornim četrdesetogodišnjim profesoriranjem učinila štogod dobra? Jesam li barem u životu nekih od svojih studenata ostavila kakvog traga po kojemu će godine koje smo prošli zajedno pamtiti po dobru? S nekima sam znala satima ra- spravljati o projektima na kojima su radili ili se spremali raditi. S drugima sam šu- tjela nakon neuspjelih ili manje uspjelih premijera. Trećima sam priređivala knjige sabranih ili izabranih dramskih tekstova, pisala recenzije i predgovore, sastavljala teatrografije i monografije. Nekima sam bila dramaturginjom u predstavama koje bi se poslije pokazale važnima ne samo za njih osobno već i za kazališni kontekst u ko- jemu su nastajale. Je li u tome pravi smisao našeg učiteljskog posla? Ili bismo se tre- bali fokusirati samo na puko poučavanje i pažljivo njegovati famoznu distancu koja je (navodno) conditio sine qua non svakog realnog odnosa učitelj – učenik? I danas, s toliko neposrednog pedagoškog iskustva na plećima, ne bih se mogla zakleti da sam baš sigurna kako sam uvijek postupala dobro i kako su moja nepo- sredna/„skraćena“ komunikacija sa studentima i hereditarna kritičnost (koja često koketira s cinizmom) bili efikasniji pri postizanju krajnjega cilja – stjecanja znanja, kakvog-takvog. Većina kolega s kojima sam radila postupala je posve obrnuto: dis- tancirano, formalno i strogo profesionalno. Ne znam jesu li studenti od njih učili bolje ili više. Jesam li, skraćujući pustu distancu, uistinu postajala „pristupačnijom“ ili sam time samo opterećivala i zbunjivala mlade ljude, čija sam očekivanja možda iznevjeravala? Jesam li ovu metodu„naslijedila“ od Profesorice? Jesam li je znala pri- mijeniti na pravi način? * * * Možda i zato što mi nikad nije bila profesoricom u najdoslovnijem smislu, o njoj nikad ne mislim kao nastavnici/učiteljici, već kao o prototipu javnog intelektualca . Naime, o osobi koja nas je sustavno poticala da činimo ono što je činila i ona sama: da vjerujemo u drugoga i u zajedništvo, da se angažiramo za ideje i koncepte koji su