Nova Istra

164 TRI SVJEDOČANSTVA Jelena LUŽINA Pišući (davno) o surovome ustroju kapitalističkoga svijeta, naši su bivši prijatelji Marx i Engels ustvrdili kako je jedna od njegovih najljućih mana upravo ta što su u njemu, nažalost, posve razorene sve humane relacije te su sve veze i odnosi među ljudima svedeni samo na „goli interes i plaćanje u gotovu“. Imala sam rijetku sreću, zapravo povlasticu, da rastem uz nju od svoje desete go- dine. Bila mi je najprije izviđački starješina. Ranih šezdesetih vodila nas je na kampi- ranja i zimovanja, najčešće u relativno blisku Sloveniju koja je nama, pačićima, izgle- dala nestvarno daleko. Znala je skupiti nas četrdesetero-pedesetero djece, zajedno s troje vlastitih, te krenuti s nama na daleke pute. Brinula se o svima nama i tijekom putovanja i na odredištima do kojih bismo najposlije stizali. Brinula se o tome kad ćemo spavati i što ćemo jesti, boli li nas zub i jesmo li se umili... Putovali bismo vla- kom, uvijek u posebnom vagonu koji su, na različitim stanicama, vezivali i razvezivali za različite kompozicije. Sjajno se ona snalazila s tim vagonima i stanicama, poglavi- to s uzbudljivim priključivanjima i isključivanjima koja su se uvijek događala u pra- skozorja pa smo ih zato i upamtili kao nekakavu sfumatoznu senzaciju presijecanu reskim zvižducima željezničarâ i oštrim treskanjima vagonâ. Tada još nisam znala da je Profesorica odrasla s vlakovima. U moj je život ušla upravo tako, kao Čarobnica iz Oza, koja nas je učas mogla od- vesti do Smaragdnoga grada ili do nakraj svijeta. Bilo je posve samorazumljivo da do tih fantastičnih destinacija nećemo putovati balonom, kao u bajci Lymana Franka Bauma, već vlakom, kako se i putuje u stvarnom svijetu. No, uzbuđenje zbog samo- ga putovanja bilo je jednako intenzivno, možda i intenzivnije od onoga koje su dije- lili čudesni Baumovi putnici: Dorothy, Limeni drvosječa, Strašilo, plašljivi Lav, leteći majmuni... Valjda smo se najvećma poistovjećivali upravo s tim letećim majmunima. Bila sam, dakle, jedno od njezine djece. Treba li uopće napomenuti kako me odmah, već nakon prvog ljetovanja, mobi- lizirala u literarni klub Istarski borac ? Sastanci kluba održavali su se jednom tjedno, a ja sam na svaki morala doći s novim„sastavom“ pa smo svi čitali te svoje „sastave“ i razgovarali o njima. Bili su to moji prvi razgovori o čitanju i pisanju, o književno- sti, koja mi je potom postala zvanjem, pozivom, smislom života. Da me Profesorica nije tako beskompromisno uvukla u čudnovati svijet književnosti, da me nije trajno navodila na čitanje te usmjeravala na razmišljanje i pisanje o pročitanom – a činila je to upornošću bez premca – danas bih se možda bavila pravom, ekonomijom, me- dicinom... I ne samo ja. Literarni klub„Istarski borac“, koji je osnovala u pulskoj gimnaziji „Branko Seme- lić“ još 1953. godine, u inicijacijskom („pretpovijesnom“) trenutku stvaranja pulskih urbanih/hrvatskih kulturnih standarda, bio je prvi hrvatski književni klub u Istri, među prvima u Hrvatskoj i rijedak u to vrijeme u cijeloj bivšoj državi. Njegovo jed-