Nova Istra

163 Jelena LUŽINA TRI SVJEDOČANSTVA željela ispravljati nekakve krive Drine ili se „obračunavati“ s nekima koji su se o nju ogriješili, najčešće vrlo namjerno. Naime, sigurna sam kako je Profesorica sve što je u Odbljescima pamćenja pisala i napisala isključivo radi sebe, a ne radi nekakvog svijeta ili ma kakve „praktične“ svr- he ili koristi. Htjela se prisjetiti vlastitog djetinjstva, školovanja, mladosti, zrelosti, braka... – i prisjetila se u pisanoj formi. Htjela je zapisati kako je proživjela i sretno preživjela jedno od teških razdoblja u svome životu – i zapisala je to. Sebe radi, a ne svijeta radi. Posve sam sigurna kako Profesorica ove fragmentarne zapise nije planirala obja- viti. Nikad. Da jest, ne bi ih bila ostavila u ovako fragmentarnom obliku. Pisala ih je zato što su joj bili važni, jer se osjećala dobro i ispunjeno dok ih je ispisivala. Budu- ći da je bila sve samo ne osoba koja bi dane provodila dokono, tračajući ili gledajući sapunice, u svojim je ozbiljnim godinama (u kojima stariji ljudi najčešće dosađuju okolini, ali i sebi samima) otkrila sugovornika koji je uvijek na raspolaganju: računa- lo! Avantura koju je nudila suvremena informacijska tehnologija (s kojom se, uosta- lom, Profesorica sljubila iznenađujuće brzo i vješto) pokazala se izazovom kojemu se nije moglo odoljeti. Svakodnevno upravljanje pokazivačem i sjetno evociranje pro- življenog života postali su prioritetom. Dani su opet mogli teći ispunjeno i korisno! Kad je krenula pisati i braniti svoju doktorsku disertaciju, Profesorica je već bila umirovljenica. Stečeno joj zvanje nije trebalo za napredovanje u karijeri, radi presti- ža i drugih, već „samo“ zato što je proces njegova stjecanja značio nov izazov i novu mogućnost angažmana. Užitak u osjećaju korisnosti i ispunjenosti. 4. Coda Činjenica kako ne samo da želim nego naprosto i moram pisati o profesorici Ljubici Ivezić, ženi koja je profesionalnim angažmanom i – još važnije – iznimnom osobno- šću, integritetom i posve nestandardnim moralnim postulatima obilježila nekoliko važnih desetljeća u životu i razvoju Pule i Istre, ali i živote mnogih i mnogih ljudi, cijelih generacija, bila mi je mjesecima m ȍ rom. Jer, kako uopće pisati o čudesnom liku te nevjerojatne žene i kako nju i njezin pr- vokršćanski, romantičarski, umalo rekoh „knjiški“ idealizam„opisati“ danas, u ova neobuzdana, neoliberalna, apsolutno „hiperrealistička“ i surovo „praktična“ vreme- na u kojima je sve postalo tržišno te su neke arhaične/staromodne kategorije posve izblijedjele i posve se istanjile pa im se i značenje stubokom promijenilo? Aktivizam? Nesebičnost? Solidarnost? Savjest? Povjerenje? Zajedništvo? Praved- nost? O čemu zapravo govorimo kada – danas – govorimo o nekoj od ovih apstrak- tnih imenica?!