Nova Istra

62 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan VUKUŠIĆ * * * Neki mladi ljudi, iz četvrtoga koljena po pretku Ivanu, grade novu kuću na tlu sta- re bajte. Već su posadili na malom iskošenom ravnjaku između starog, nižega zida i novoga, višeg: smokve, lavandu i kadulju te različito cvijeće. Stubama od kamenih blokova penju se skladno put hrasta ugrađena u gornji zid (pod liticom) toga lije- pog okućja. Odavde puca vidik, najljepši u cijelom Podstinju, na Rab i dio Paga te na Kvarnerić s obraslim malim školjima između unutarnjih i vanjskih otoka. Plavi me radost zbog te gradnje Pod grečicom kao što već bijah radostan otkrivši Grgin dobrostiv smiješak na licu nećaka mu Mile. Opet sam, evo, na tom gorskom putu. Odoše i graditelji kuće s novim ukućanima, pa je i gradnja već opustjela. A na prozor Grgine, još zasad zaključane kuće, provirit će za desetak godina iznutra ja- senove grane. Pada mi na um i moj osamljen susjed. „Odošte!“ rekao bi sjetno, a to se „Odošte!“ ponavljalo svake godine kad bi krenule seobe s ljetnih staništa: tad bi sa Struga prvi susjedi zamicali dolje, na svjetliju pri- morsku padinu Velebita, a drugi ostajali u velebitskim maglama. Tako riječ – oblik – rečenica „Odošte!“ prati ovaj selilački svijet... Dundoviće i Balene, Mršiće i Šegote, što su na valu selidbi stizali u Velebitsko podgorje da se tu kinje ili da predahnu od ratova... – do novih seoba. A svi su rastanci u znaku toga: „Odošte!“ * * * Dok sunce prižaruje nad glavom, golo sunce, a gore nad Samogredom iscvjetava oblak poput gruševine, opet se vraćam crvenkastom sjedalu... Na pustom logu doi- sta leži mrtav cvrčak. I on došao Pod grečicu napustiti život... nakon Tome, posljed- njega od deset Grgića. * * * U neko doba jeseni slijeću preko Grgić sljemena s neke krošnje pod liticom okrugla- sti listići poput zlatnih novčića, taložeći se po Bilušini, Primku i Lokvici i po užlje- bama krovova ovisno o vječnim zračnim strujama. Jedne noći digoh se te sjedoh na podzidu pred kućom. Okrugli i olašten Mjesec po sredini neba, a tiha mjesečina po kamenim horizontima od Samogreda do Ognje- ne drage. Negdje pod Gredom glasao se ćuk. Odozgo ispod razgranata oraha začula se pjesma. Poistiha. Ušla mi u san i sada je slušam. Pjevanje, svirba i umilne riječi – sve su to slova za nebesku knjigu.