Nova Istra

61 Stjepan VUKUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST nu smiješnost. Znači otprilike ono što i dalmatinsko ridikul i „ridikuja“. Po tome je Tome „oriđino“. Tako smo ga doživljavali i takav nam je valjda bio potreban. * * * Mladenka, rođena sestra Bracina, htjede u posjet svome bolesniku u zagrebačkoj bolnici. A bolnička joj sestra, dodatno motivirana, zašapće:„Sad ne možete unutra, jer je kod vašega brata jedna visoka ličnost.“ Rođena sestra sjede da čeka, a nakon nekog vremena pomoli se Tome u vojničkoj odori, a po prsima mu sve silno ordenje. „Zaboga, Mladenka, nisan ni pomišlja da ćeš i ti u posjet Braci.“ „A ti si, Tome, ta,‘visoka ličnost’ kod moga Brace, kako veli bolnička sestra.“ Tome su i Mladenka išli u istu pučku školu. Tog se popodneva dogovore Tome i Mladenka da će ga ona dovesti u Podstinje svojim autom. Ali na cesti naiđu na dugu kolonu auta, pa nasta dugo čekanje.„Znamo mi kako se to radi“, izrazi se Tome u stilu kakva pustolova i reče Mladenki da malo pričeka. Na njemu je braniteljska odora i tek jedna medalja na prsima. Priđe policajcu te za- usti: „Zakasnit ću!“ i pogleda na sat.„Čeka me prijatelj u Ravnoj Gori s novim lije- kom. Radi se o posttraumatskom!“ „Izvolite, izvolite, a gdje je vaš auto?“ I Tome se vrati Mladenki s policijom. Pod njezinom pratnjom stignu na kraj kolone. A dalje – slobodno. * * * Za Tomin konačni odlazak doznasmo za svibanjske košnje okućja. Za Tomu reče jedan njegov vršnjak: „Nije zna mrzit, a njega su poneki mrzili.“ A sada je srpanj. Došla i Tomina supruga („druga frava“, kako i sam reče, usput) da za njim sredi skromnu ostavštinu. Pa otišla i ta „druga frava“, a vani, nasred gor- skoga puta, ostao crvenkast predmet, izložen kišama i podgorskoj buri.„Dugo će tu negdje ležati“, pomislih... No opet sam izdalje pogledao crvenkast predmet, baš na gorskom putu, a činio mi se poput neke fotelje što je odležala zime za metalnim vra- tima Tomine kuće. Sredivši već što se dalo srediti, uputih se Pod grečicu. Crvenkast predmet s gor- skoga puta nije odrabljena fotelja, kako sam zamišljao, nego trosjed, na kojem se ja- mačno i ovoga ljeta sjedilo. Na srednjem sjedištu leži neki kukac. Bolje pogledavši, vidim: mrtvi cvrčak, onaj iz današnjeg svijeta pod listincem koji cvrči posve tanano i žurno: ćććć, a ne čččč kao dok je bila suha i siva ogoljela krajina, pogotovo ne č–č– č–č... kao na hrastu ili jasenu na svršetku ljeta.