Nova Istra

60 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan VUKUŠIĆ * * * A stasiti Jure? Za jednoga boravka kod tetke u Zagrebu zemljak ga je nagovarao da se i on obu- če. A Jure se zagledao u čin na njegovu rukavu.„Što gledaš?“ Da, rojnik sam. A što će još biti do kraja rata...“ I Jure se, najmlađi od braće, obuče kao onaj zemljak kod tetke Kaje. Završio je na nekoj bojišnici ili na Križnome putu u bezimenom grobu. I tako dva brata kao da se utopiše u daljinama, jer se o njima više ništa nije čulo u Podstinju. Zastavši u neko doba pred Grginom kućom, iz koje će ubuduće izrastati jaseno- ve grane, Podgorci će reći: „Nema brajne, nikoga od Gŕgini. Poumirali ili stradali u ratu...“ I nikom ne pada na um da se zapita u kojoj su vojsci služili. Kao da su mogli biti drugdje u trenutku u kojem su se u ratu zatekli. * * * Tome je gotovo svakoga ljeta dolazio Pod grečicu. Ubirao bi urode svoje i svojih susjeda: smokve, zelenke i medače; šljive, bjelice i crnice; bademe i orahe te svu lje- tinu, koja bi ionako propala jer ti susjedi godinama ne dolaze. A on se u toj berbi vraća u prastare berbe i one iz svojeg djetinjstva i prve mladosti. Potom se vraća u Zagreb, gdje mu je teta Kaja ostavila svoj samački stanić. Već je i on pokazivao že- lju da povisoka stuba što vodi uzbrdo na improviziranu selsku cesticu – bude što niža. Sjećam se: s dvadesetak godina Tome je govorio: „Ja san ti u kost bolestan i ne ću doživit tridesetu.“ A sad mu je blizu sedamdeset. I noću se diže da u se strpa poveći komad čokolade. Desetljećima je Pod grečicom dizao čudne staje i čudnije torove, sanjajući valjda o stadima koje će jednom napasati na primorskoj padini Velebita, pomičući se s ka- mena na kamen, srođen s planinom i njezinim neizmjernim vremenom. To je mož- da posljednje svjetlomrcanje podgorskih i davno davnih stočara – nomada... mutna pastorala kojoj je početak negdje u azijskim stepama. Premetao je Tome kamenje, miješao žbuku – sve gradeći kao neki mravlji grad, žbukom oblijepljen, sa sitnim prozorčićima poput puškarnica te iskošenim krovovima s ogradama, željeznim, da se ne priđe tom čudu od gradnje i obljepljivanja. Tomi bi mogao vjerovati što si i sam znao. A živio je u punini dogodovštine u ko- joj ti je pripovijedao, poput djeda Gŕge, tako da je ona već po tome bila svojevrsna istina. „On je meni smišan“, rekao je o njemu jedan od dvojice sugovornika, a drugi će na to: „Nadmašio je djeda Grgu, koji, dok gutne, već izmisli daljnju pripovid.“ A podgorsko je „smišan“ više od književnoga „smiješan“ jer znači osobinu, a ne slučaj-