Nova Istra

58 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan VUKUŠIĆ Ikica, srednja kćerka Marina i Grgina, bila je kao partizanka u okršaju s ustašama u Karlobagu te tako stekla boračku mirovinu i samački stanić u Senju. Sjeća se Ikica svojega okršaja. Neki ju je Starigrac iz protivničke vojske prepoznao. „Ti si kćer Grge Bralića?“ „Est! Niki reče da u novon društvu ne će bit prosjaka. Svakomen pran potriban. Eto, zato san ode.“ „Puštit će tebe kaj Stipu Bilena. Un je, debeja, zapra na putu uzbrdo... gušilo ga j’ i ni makac... Side ti moj Stipe u bukov lad, pa što bude, a odozdo ustaše. Pa u Gospić s Bilenon, a otud ga pustiše. Kaj Bilog Dančinu. Molin te lipo, osnova Alanski parti- zanski odred, a potle živija na Bukovcu, kraj Zagreba, a ni vlas mu nije pala s glave. Puštit će i tebe. Ti si mi sestrična po materi... I brat ti se j’ Jure obuka...“ Srednji brat Ivan doživje malne očevu sudbinu: ostade sakat u jednu nogu. Taj Grgin sin prvi je u Podstinju naučio svirati na triještini, pa nije bilo udaje ni prela da Ivan ne bi svirao on na tom glazbalu svoj repertoar. Bijele puti i vlasi, po majci Starigračkinji, predavao se svojoj svirbi iskošene glave na svoje glazbalo kao da tako bolje čuje te uživa u svojoj svirbi. A bio je tako daleko od očevih„vijađa“. Kad se – kasno – oženio s djevojkom iz obližnje lučice, zapitaše mladu: „Kako to da si se udala za šepava?“ Na to će ona: „Kaj kru mi je dobar i razumi me bolje od ikoga.“ * * * Davno zastao Ivan, svirač, na putu uz rovinu kud je prošla bujica: „Žuriš se, milo moje, ajde, ajde.“ To je rekao meni na nekom mojem trku. U njega očev neiscrpan smiješak i bra- tića mu Mile prešao u blagost riječi i zvuke triještine. Imao je sina jedinca, kojemu se gubi trag kad se iskrcao s broda na Siciliji. Još se zibao u ritmu bibavice na moru i oceanima, kad su se jedna vrata za njim zauvijek zatvorila. Time je od dvaju Grginih unuka ostao tek jedan: Tome, ili, kako ga je od milja nazivala teta Kaja – Tomica. Još sam viđao Ikicu, Tominu majku, kad se Podgorje već raselilo, a posljednji sta- ri Podgorci, već navikli na samovanje, još uvijek tu i tamo polažu meso u salamuru, režu u badnjeve za zimu glave kupusa te pjevaju u rimovanom deseteračkom dvo- stihu kao Marin Babić: „Mili Bože, lipo, lipo ti je, Bura vije, a nikoga nije.“ I ne samo da „nikoga nije“, nego od bure, što je zatvorila svijet, ne će moći nitko ovamo, pa se i ne će događati da se taj i taj, ispivši već treću čašu te isprsivši se ovdje neiscrpno hvali, u tvojoj bivšoj gostionici, svojim postišcima, tamo u gradu, a ne će