Nova Istra

57 Stjepan VUKUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Bane u kuću razrogačenih očiju, sav u goloj vodi, a Mara mu ususret trči – ne- dužno. – Što je to na podu? – Mišajača, pala mi iz ruke. Natrag se vrati, tj. istrgne se ženi, pa gleda kao sulud omar za kućom. Čini mu se da je nešto krcnulo: da je netko tamo. AMara ne razumije sve to... Onda shvati te pljesne rukama. „Jadni Grgo, što te snađe?!“ – Da! Bija je Mrgo i reka napričac:„Dođi, Mare, na ledinak kraj zida pod Goron, dat ću ti što ni pravo nije.“ A ja njemu: „Van iz kuće!...“ Tila san ti to pripovidat kad dođeš. „Oča j’ pokunjen.“ „Sve san to povirova Mari: I bija napokon smiren.“ – Steplila san ti vodu da se jadan opereš kad dođeš. I nastade supružanska suradnja oko njegova pranja, odnoseći se dvoje kako jedno. * * * I tako s većim trpnjama i s manjim užitcima odrastala djeca Marina i Grgina. Ta njihova djeca kao sa su, možda i pod utjecajem majke izbjegavala, koliko se moglo, selidbe u tijesne velebitske nastambe. Prvi je u svijet otišao Mate, najstariji od braće. Sve što je od njega u Podstinju ostalo jest prepričavanje kako mu je neka ženska bacila esenc u oči. Druga je otperjala Kaja. Bila je, tako se u Podstrinju govorilo, čistačica na nekom fakultetu u Zagrebu. Kad je stigla do mirovine, navraćala je ljeti Pod grečicu. Tu je obilazila svaki ka- menak i drvo kao da traži nešto izgubljeno. Kad bi se u saminji Pod grečicom i ona malko izgubila, a uzroka je za to bilo napretek, silazila je i k nama u Podstinje – urušena, plaha, a kad bi se porazgovorilo, opet se uspravljala, bolje izgledala u licu i kretnjama. Tad je često spominjala Tomicu (ime odmila kakvo Tome, Ikičin jedini sin, nikad nije stekao osim u tete Kaje).„Tomici ću, svome netjaku, ostaviti svoju gar- sonijeru u Zagrebu.“ Tome je i postao malko Zagrepčanec zahvaljujući svojoj tetki Kaji i njezinu samačkom staniću. Posljednji put vidjeh Kaju pred kućom kako sjedi na planinskom putu, a bijele joj se vlasi digle nad tjemenom poput razrijeđena kovilja.