Nova Istra

54 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan VUKUŠIĆ Grgo skuje plan toga istog trena. Krivata on pod grmljem uz put, smišljajući kako će opet biti puno Dikuljino vime. Osjetivši umor što prelazi u slabost s nekim bolnim kretanjem u glavi, nasloni se na oblicu vrh ograde. Na stijeni Zelengrada pomoli se sunce. Neka svjetlost obađe i njega u glavi i prsima. „Morda Ika i nije učinila, a Mara j’ na nju ljuta kaj ovčja pišaka... Ali, to su dru- ge stvari...“ Ipak krene prema staniću desno od puteljka što na lijevoj strani ostavlja pokoše- nu ledinu Bašćinkuše, gdje se u golemoj sjeni bukava hladuje za ljetnih popodneva. Stao je uz ogradu, podalje od kućne ljese. – Iko! – zovne potiho i ponovi glasnije. Pojavi se Ika, oniža starica u crnini, s oborenim rupcem. I stane na čađavim vra- tima. – Iko! Neka bude kako j’ bilo prija. A ne bude l’ tako, neš propišat dok ne izvadin tisovo drvce kravi iz roga. Skamenjena od tih Grginih riječi, Ika pošuti... Onda zakorakne naprijed pa digne suknju do pasa te razmakne noge i pojavi se prštav mlaz od mokraće. – Evo ti, munjeni Grgo, nije Ika viška, nego ona tvoja babetina. Stigao Grgo kući. A sveudij je šutio. – Govori ednon, što si zamuka?! – Na sve se j’ Ika popišala – odgovori on. – Kako to popišala? – Hm, razmakla noge i sve popišala. – Gadničina! Uto Mara opazi neobično bljedilo na njegovu licu. Nije nikada dosad to vidjela: bljedilo i graške znoja nižu se poput suza u njegove brke. – Pomuzla san kozu i zakuvala mliko. I dobar komad okrajka u njezinoj je ruci. – Da ti nadrobin? – Molin te, učini mi to. Nakon što je pojeo, vidjelo se da je oporavljen. Nagnuo se tada na zid te izdekla- mirao: – Mare, kad se saselimo, iđen Luki Stipinu, pregledniku financije da se izojkamo. Naglasio je ono „pregledniku financije“ iako se to već dobro znalo. – Ić ćeš, Grgo, svom vršnjaku da se izojkate. S tim je bila gotova priča o Dikulji.