Nova Istra

53 Stjepan VUKUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Išli su za blagom do Vodene peći, a tu sjednu na prostrani kamen, već izlizan i ravan od milenijskih sjedenja. Otvoren je vidik na more, sad u treptajima Mjeseca u njegovu svjetlomrcanju na zalasku. Nad njima strmina, a puteljak vodi na ravne Splovine, kamo će sad magare, koza s jarićima i Dikulja – dostatno vidljivi na otvo- renoj ravni. Mara izvadi iz papira bočicu i kava zamiriše na noćnom zraku: ponudi Grgu s ri- ječju: „Prava je!“ Grgo otpije i vrati Mari bočicu... „Bože moj, lipo ti je ovo“, reče Mara, a Grgo pošuti... te doda: „Lipo je!“ * * * I toga su ljeta odmah pokosili, uredili gumno na Strugama. Ono je cijeloga ljeta bilo čisto pokošeno te čuvano od grmlja i tako se održavalo, pogotovo u doba žetve ječma. Na redincima podno Paleža zlatne plohe ječma; zriju, drijemajući na suncu, a primakneš li se njivici, vidiš na savinutim nitima otežalo klasje oboreno k zemlji. Tada žele Grgo i svi njegovi da se ovrši malne sav urod ječma na njihovu gumnu. A dakako s tim ide i skroman dio žita – Grgi i Mari dabome. A nekoga ljeta uhvati se Mara u gvožđa razapeta na putu da se ulovi zec. I baš ona natrapala na njih berući suharke. Tko god ju je htio slušati, tužila se ona kako ju„niki zlotvor uvali u gožđa na ravni ravnice uz put nemilice“. U šumarku nad Jadrinom Sičinom beru se drva te slažu cjepanice u maceve. O svemu se tad razgovara. Pa dođu na red i bijele bukve koje da se dobro cijepaju te crne koje se, naprotiv, cijepaju teško ili nikako. Grgo pak. sakat od djetinjstva, a sada već od takva života umoran, reče kao meni, ali tako da i drugi čuju: „Pane, meni je i tebi svaka bukva crna.“ Ponesen trenutkom, neoprezno bubnuh: „Jerbo san ja još nejak, a ti si, striče, već star.“ Smijahu se tome drvari i moji roditelji jer je Grgo bio tad negdje oko četrdesete. Kad se pločasti pod od kamena omete žestikovom metlom i naberu drva, tad će Grgo, već predvidljivo: „Tanu, Mare, zamisi tista od šenčena brašna, a ja ću potle is- peć.“ I još prije podne uz perdu je nasađen, kraj Marinih biljica, dobro ispečen pri- jesnac s udubinama po tvrdoj rumenkastoj kori. I to je jedna od Grginih planinskih radosti. * * * Odloži Mara suharke uz perdu, pa stala pred Grgu prekriženih ruku na trbuhu. – Zasuši nam Dikulja! Grgo se počeše za uhom. – A e l’ ko bija tute? – upita on. – Est, bila j’ lka s Bašćinkuše.