Nova Istra

52 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Stjepan VUKUŠIĆ * * * Onda počinje ono „proti volje“. Prije za zločeste i povremeno, a onda i bez izbora i stalnije. Ide Terina unuka putem iz Podstinja. Susret naizbježan! Inače bi Grgo izmakao drugamo.„Napast ću joj oči šiljkom štapa (da ne gleda kako kljastac krivata). Ma ne oči... Božji znak na licu pod čelom. A tako je mila ta Terina unuka. „Dite, oprosti mi, oprosti – ničim mi nisi skrivila!“ A tad pozdravlja Terina unuka: – Dobar dan, striče Grgo! A on se napreže da suzbije zlu unutarnju plimu, da se ne zamjeri ne- vinčetu. Izrasta iz njega: Opet čovjeka natiče na štap te ga okreće na ražnju... Kao da nesloboda (skrušenost i skršenost) u čovjeka ide do neke granice, onda to „proti volje“ počinje i raste. Čovjek se buni za svoj položaj te ne može biti pas. I ne će uči- niti, tek se kinji s tim. Bio je Grgo potpun čovjek, bez rascjepa, samo pri ojkanju i pjesmi te na strništi- ma ječam i na crnoj zemlji krumpirišta, dok se, plačući u sebi, zahvaljivao svima za darove zemlje... * * * Kad je u lipnju već doba za selidbu, pred taj pothvat nije se spavalo... ili tek razbije- nim snom. Zbrajalo se i oduzimalo sve što treba ili ne treba... I što bi moglo zatre- bati... I nikad tomu kraja... Grgo, nakon duga okretanja i prevrtanja u postelji, ustane te pođe pod orah da udahne svježinu noći. Sve je već jučer dogovoreno i spremljeno za „selbu“. A sad zvi- jezde izblijedile te se povukle u dubinu neba, a olašten Mjesec usidren nad orahom. I ćuk se glasa... negdje u Gredi... Vrati se Grgo u kuću pa će ženi svečano:„Ajmo, Mare, polako u planinu, pa ćemo se usput odmarat, a ne će nam i našoj Dikulji ništa bit na smetnji – ni blago ni lju- di. (Naumice je upleo i Dikulju jer je Mara bila ponosna da imaju i kravu, a ne samo koze.) Žena se digne iz postelje, ali ne progovori. Njezini se nisu selili u planinske bajte, pa i njoj u početku bio čudan takav običaj. Ne sele se u planinu ljudi iz podgorskih lučica, nego samo Gornjaši. Mara je spremala doručak pa zapita „Koja je ura?“. „Evo dva sata po ponoći, cajgeri baš na crtan.“ Taj mu je džepni sat poklonio neki dobri umirovljenik na ubogom„vijađu“. Nije se Grgo mogao nahvaliti sata ni njegova darovatelja, pa je sat nazvao i Kokanom jer se kokan („pivac“) prvi glasa ujutro. Na pitanje susjeda „Koja je ura?“, Grgo bi svečano izvlačio iz džepa na svojem prsluku oveći sat na lančiću te nakon podataka o vremenu dodavao: „doba je ručku“,„doba večeri“ ili „vrime je da se pušta blago“.