Nova Istra

51 Stjepan VUKUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST kakve su doista mogućnosti Podgorja za takve poput Grge? Radnik postati ne mo- žeš. I tko će Grgu kao palira uzeti ozbiljno?! A službica? Za nju treba bar osnovna škola, a mala matura već se gubi u lugarskih sinova kao u velebitskim maglama... Ti- jekom koljena izdijelila se zemljica, a ne možeš živjeti od vidika. Cesta? Tući ćikav- cem ne možeš, a ni od toga se ne živi. Nadziratelji su na cesti Roko iz Pejica i Nine iz Vlake, i Petar s Panosa, s kljovama za stupove. Tu se živi nakratko kad se čovjek doveze autom, a ima u džepu i autu. I uživa u velebnosti vidika. A tebi, Grgo, za ži- vot ostaje prosjačija. I Bog te dirne u čistoj modrini il’ u vlati trave što drhturi isto kao ti.„Fala ti, Bože, i za ovaj tren.“ Kći Matica sa znacima sušice,„a piva najlipše od sviju“. I vene, vene.„Bože, pomozi joj – sad ili nikad.“ I ona mlada umrla. Sin mu Ivan leži kao što je i on ležao u dje- tinjstvu.„Bože, teško je vidjeti da sin trpi i boluje poput svoga oca.“ A Ivan mu osta sakat u jednu nogu. Diže se na zdravu i pada na skraćenu. Na krovu drvenarija pokrpljena zahrđalim limom, pa opet prokapljuje krov. „Kad pane slime na time, il’ se micat, il’ se smicat.“ U blatu gaziš susjeda, a teže ti je to nego da zahuliš na Boga. Moliš Boga za oprost. A tako i susjeda. Ali taj te ne razumije kao Bog. Kad se Grgo smirio u sebi, pomirio se i s Bogom i ljudima. Ostaje i njemu da s ganućem kaže: „Milo moje!“ ili: „Janje moje“ i „Lipe moje oči!“ A i to su bogatstva. Kad god bi izaselili ili se pak saselili, Grgo je, zatim, imao teške noći od svoga kri- vatanja, no taj je posljednji put bio po svemu izniman: „Izdale me nožine, pa Bog...“ S visine prema unutra iskošena litica... samotan pada u mrtve dubinske voduri- ne... A sve boli–boliii... glava i srce na koncu... samrtna strava: sad – n ȁ će umrijeti. A doživje visoku starost, umro je zimi, pred sam Božić. * * * Pokazivao je Grgo i osjetljivost za svoj skroman posjed. Kad bi se dječurlija zaigra- la, skačući po ravni Gŕgine Seline za krpenjačom, on bi odozgo s Bilušine mahao štapom, vičući: „Sunce vam Božje, ko se to hičkapa po mojoj Selini?!“ Poskočljivo zaigrani jarići, dolje su na travi, dok im, gore nad provalijom, mati papka grmić. Gleda Grgo kozu odozdo u njenoj uzvišenoj pozi iznad zaskoka, pa opet, već tko zna po koji put, misli: „Da je Gŕgi noge njezine, bija bi najsritniji na svitu.“ I polijeće Grgo u snu po ravni i preko dolaca, uz grmlje, nad busatim travama, do- življavajući svoje blaženstvo... I stiže na otoke, Rab i Krk, radi ojkanja s prijateljima iz djetinjstva i prve mlado- sti. I donosi im zavičajnu smolu za „laštar“ na bolnim mjestima.