Nova Istra

48 S tjepan VUKUŠIĆ , P ula PJESME I ZLATNI NOVČIĆI Svakoga se ljeta bar jedanput svratim u Gŕgiće Pod Grečicom – ostatke izumrle obitelji na rubu Podstinja, s velebnim vidikom na more i sjeverne otoke. I uvijek se vraćam s te pustošne šetnje s produbljenom sjetom i nekom beskrajnom nostalgi- jom. Koliko je ovdje bilo živih glasova i pjesme, a sada u sunčanom žaru na grmlju i kamenju sve šutnja do šutnje. I jasenje tek što nije izbilo kroz Gŕgina okna. Uz te dvije kuće s nešto okolnih urušenih zidova vodi put s podnožja kamenite velebitske padine u sredogorje i visoki Velebit, nenastanjen svijet sve do ličke kotline. Tek u nabujalom grmlju i pod naslojenim šušnjem naći ćeš potonula selišta i ostatke visokoplaninskih nastamba. * * * Krivata Grgo po tvrdu naboju selskog kamenita puta. Iza njega – čuje – nešto se događa. Mrgilj zvani Mrgo, govori Teri, svojoj ženi, pred kućom, malo glasnije da i Grgo čuje: „Eno ti, Tere, tvog đuvegije“, a ona njemu kao vrući ugljen: „Da san njega uzela, imala bi pô čovika, a ovako – ništa.“ „Eto ti, Mrgo, sad nosi!“ misli Grgo te nastavlja bacati jednu nogu ulijevo, a drugu udesno. Već je ispod Dujnovīć – kuća... pa do Gŕgićā... Uvijek tako misli do kuda je dopro te koliko koraka još treba do kuće. I ponekad broji korake, a prije ih je brojio redovito. Danas je imao po što ići u selo. Sad se penje uz Grgića „ulicu“, usporeno te razmišlja: ne laže Mrgo baš sve; imao je i on, Grgo, želju da zaprosi Teru. Ali je oklijevao (da ne bude odbijen), i nije ju zaprosio, a ona se udala za drugoga u tom pustom Grginu vremenu. Mislila je jamačno: za boljega, za lugara s plaćom, ali je ( foto: www.dhk.hr )