Nova Istra

46 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ivan GRLJUŠIĆ bina, točnije iz podgrađa, pitajući se što bi moglo biti. Sada sam tu na ribarskoj brodici očeva rođaka Grge. Mirno je more. Činit ću ono što mi budu rekli i pomoći koliko mogu nejakim dječjim rukama: držati svijeću, dodati štogod... i učiti: „Nikad se ne zna ča more zatribat“ – kaže otac. Jesen je, nije hladno, ali ipak morska vlaga prodire kroz odjeću i stvara ježurce. Rado bih se ogrijao na onoj vatri naprid koja veselo plaminja i, kažu, pri- vlači ribe. Nije vatra na brodu – zapalio bi se i izgorio – već na nekoj skovanoj željeznoj rešetki učvršćenoj na pramac di ribari nalože vatru od suhih grana smriča i česmine, od kojih žerava dugo traje i ne gasi se lako. Manji ugljenčići propadaju kroz otvore i krat- ko zacvrče u moru. – Hoće li spržiti ribe? – pitam. – Ha, ha mali, ti bi pečene ribe od- mah iz mora. Strpi se dok dođemo na kraj – smije mi se Grgo. Eto, i na vodi more gorit vatra. Svítnjak. Otac je dodao preostale grane pa oganj baš veselo pucketa i plaminja. I meni je odmah toplije . Nakon trzaja, mrmljanja i nemirna ležanja ponovno je otvorio oči u kojima se nazirao neki sjaj. Umjesto vatre na pramcu ribarske brodice, ugledao je zublju na kolima. – Mići svítac. Mislili su u prvi mah da bunca, ali primijetivši otvorene oči, Andrija je upitao: – Što, oče? – Krijesnica – Matija se malko i nasmiješio. – Ma, ništa. Jesmo li blizu Frankfurtu? – ovo ih je uvjerilo da ipak ne bunca. – Stigli smo. Brzo ćemo biti u samostanu. Znaju već za naš dolazak, obavije- stio sam ih. – Ah, brižni moji tići. Dočekali su ih srdačno, a razloga za veće veselje nije moglo biti. Poslije kraće- ga oporavka od napora putovanja – bolest je ionako trajno bila tu – žilav i uporni Matija ostao je na nogama i nastavio pisati, uglavnom pisma. Tijelo je postajalo sve slabije. Susret s obitelji, kojemu se u početku radovao, vjerojatno je pogoršao stanje. Naime, sva su dječica bila bolesna. Magdalena – koja je tada imala možda tek tri- desetak godina – izgledala je loše: „Magdalenino tijelo je ostarjelo cijelo i sva mu je snaga oduzeta.“ Zapisao je Ciriac Spangenberg. Sin iz prvoga braka Osija imao je stalne živčane napadaje... Sve je nekako otužno... – Kao u ubožnici. A ja ništa ne mogu napraviti. Baš ništo. Postalo mu je jasno kako se primakao kraj i da se ovoga puta najvjerojatnije neće izvući. Devetoga ožujka 1575. pao je u nesvijest i morao je zbog slabosti i malaksa- losti leći u postelju. Dozvao je cijelu obitelj u sobu rekavši kako bi želio, ako mogne