Nova Istra

45 Ivan GRLJUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST zelena od žabokrečine, svuda je oko njega... Nije onda ni čudo da i ljudi poprime ponešto od okoliša pa mu i sami postanu slični: ustajali, pogubni, opasni i iskvarena bolesna zna- čaja. Ali, ruku na srce, nije ni drugdje mnogo bolje, osim ako se priroda nije pobrinula. U njemu nije. Po uličicama je na svakome koraku smeće i ljudski excrementum... Ako ga i odvoze, to je samo jednom tjedno, a glavni komunalni čistači su svinje, psi, mačke, koko- ši i štakori. Pažljivo moraš hodati, osobito u sumrak i noću, da te ne bi zalili smrdljivim sadržajem noćnih posuda što ih stanari izlijevaju izravno na ulicu. Kao što je zapisao jedan Talijan, neki Bruni ako se ne varam, kako su ‘neki gradovi toliko prljavi da ujutro izlažu sve noćne izmetine pa prolaznici moraju po njima gaziti, što je nešto najgore što se može zamisliti’. Trgovi i prostor oko crkava se bolje održavaju i čisti su, osobito poslije Lutherova čina s ‘tezama’ na vratima Crkve svih svetih. Okolo posvuda zadah, još i sada mi je u nosu, što bi tek bilo da je Wittenberg veći, a ne gradić od tri tisuće duša. Ravnica, ravnica... ne mogu vode odplaviti smeće ni smrad... ustajalo, maglovito, neprovjetreno, trulo... zlobno, jalno, otužno ... Dok se izmučen i iscrpljen (gotovo ništo nije mogao probaviti, a krvarenja su – sada već krvavi proljevi – postajala sve učestalija) trucka u neudobnim trošnim talji- gama na svome posljednjem putu u Frankfurt – posljednjemu putovanju uopće – u napadima vrućice i zimice što mu tresu slabo tijelo pričinja mu se da je to božićni bi- jeg izWittenberga (dosta Vlačićevih seljenja i bjegova bilo je upravo u prosincu), pa se prisjeća rečenica pisma koje je bio uputio okolnim pastorima u kojemu spominje svoju tešku sudbinu i neljudskost protivnika, tobožnjih „svetaca“, srca hladna kao i prosinac i bez milosti: Božje, po kojoj smo spašeni, i ljudske na koju se nejak i slab ljudski stvor tijekom života mora oslanjati. Vrućica dolazi u valovima, čas jače, čas slabije, pa u tom razdoblju između dvaju nasrtaja povremeno otvori oči te prisebno i s razumijevanjem pita – gdje smo? Ho- ćemo li uskoro stići u samostan? Blizu smo, blizu. Sunoćava se. I bolje je da dođemo po mraku, kako ne bismo stvarali dodatne po- teškoće nama i ljubaznim ‘Bijelim’ sestrama – neka im Svevišnji plati. Nisu ti trenutci prisebnosti bili dugi. Upalili su luč na prednjoj strani kola kako bi vidjeli put. Krupne kapi znoja orosile su Vlačićevo čelo. Još jednom je tonuo u ne- suvislost i buncanje. – Svitlost. Kakav je to treperav sjaj? Ima ih više, a njihov odraz kao da podrhtava u moru namreškanu od zaveslaja, tu u zaljevu di su ribari iz sela Rabca isplovili u večernji lov. Nema vitra pa je jedro smotano i sklonjeno. Da, da, to su one male krijesnice koje sam ponekad gledao odozgor iz La-