Nova Istra

44 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ivan GRLJUŠIĆ Što oni znaju?! Prikvačiti se pod rep i umilno predući krasnosloviti uguzno–uli- zičke ode gospodarima, ovima i onim. Kakvi su im već prohtjevi i gospodsko raspo- loženje. („Ma kurvanjsko, kurvanjsko!“) Hraniti tjelesinu prodane duše. Ionako se sve trži. * * * Uh, kako je hladno. Nije ni čudo, predbožićno je vrijeme. Jesmo li odmakli koliko od toga bezdušnoga grada Wittenberga? „Zamislite kakve se ljutnje zazivaju na jednoj strani, a trijumf bezbožnika na drugoj, kakva je žalost pobožnih duša i samoga Duha Svetoga u njima kad se moji izbacuju u tako velikoj bijedi i na tako nečovječan način. Zar će ti ‘sveci’ proslaviti Božić tako što će postupiti suprotno od Židova koji su, zadovoljni u svojim palačama i radostima, priskr- bili Božjemu Djetetu barem mjesto u štali, a oni ni to ne dopuštaju onomu koji samo to traži za svoje sitne piliće.“ – Oprosti mi Gospodine na nedoličnoj usporedbi, ali zar nismo kao Josip i Marija u božićnoj noći? Bez skrovišta, bez prijatelja. I ono malo preostalih žive u strahu, premda bi htjeli, znam to, biti od pomoći. Kako ovdje gore na sjeveru ljudi lako izgube srčanost. Ušute. Pritaje se. Nisu kao mi Hrvati: od najdraže domovine Istre do Boke i Dubrovnika. Zato sam volio Luthera, zbog nepokolebljivosti i žestine koja je ljudima moje krvi kao usađena u srž. Nisam ni ja njemu bio mrzak. Kako ono reče: ‘nostris notissimus homo et magnae fidei’. Vjerujem kako bi sve bilo drugačije da je on poživio još koju godinu. Manje bi bilo mlakosti, pohlepe, nagodbenjaštva, popustljivosti, pojedinačnih interesa..., a ne bi posto- jali ni ‘flacijanisti’ ni ‘filipisti’, ni volja svakakvih plemića i knezova – jedino Božja. Za pravu crkvu Kristovu. Za istinu Njegove Riječi. Navik. – Ah, uh... opet mi je vruće... iako su mi noge ledene kao mraz ... Vlačić je u ognjici, pa mu se dok leži na kolima miješaju stvarnost i prošlost, lucid- ne misli i doživljaji iz prijašnjih godina: ovih prognaničkih, preko predhodnih luta- lačkih, sve do venecijanskih i dječačkih iz Labina i okolice. [Bijaše doista man on the road , kako bi se reklo u dvadesetome stoljeću; i svojom voljom, i silom prilika, odno- sno neprilika, nevolja, nedaća, zlovolja, mržnje i protimbe.] Njemački prljavi gradovi..., ali prljavijega od Wittenberga nisam vidio... Najdraža moja domovina... Lepi moj Labin, visoko gori na brigu pa jesenske vode i zimska bura odnesu i odplave svaku šporkecu, lošu ariju, sve... Čak doli uz Rašu nije ovako... Witten­ berg je u ravnici kroz koju vijuga Elba, močvarno tlo i ustajala nezdrava malarična voda,