Nova Istra

43 Ivan GRLJUŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST moran i iscrpljujući, za koji se hoće stalni prihodi, kuća, knjižnica, pomoćnici, sigur- nost, uz barem malo sreće što će barem na neko vrijeme udaljiti bolesti i nedaće koje se smjenjuju slijedom vremena.„Lako ti je onim gotovanima, prirepašima, ulizicama i prevrtljivcima. Što oni znaju kako je slobodnjački kruh jesti.“ Zapisao je negdje, ali te sreće Matija baš i nije imao, od djetinjstva. Kad kolo krene jednim smjerom, obič- no se nastavlja tako vrtjeti. Mati mu je umrla pri porodu, a otac kad je imao svega dvanaest godina. Morao je stoga prisilno sazrijeti i o mnogim stvarima odlučivati sam; izboriti se, nastojati, znati odabrati i – naporom koje slabo tijelo često ne može izdržati – to ostvariti, ili barem dio od željenoga i planiranoga. Usto se skrbiti za ve- liku obitelj. Oženio se u dvadeset i petoj godini 1545., proživjevši devetnaest godina sa suprugom, koja je 1564. preminula u Regensburgu pri dvanaestome porođaju, a iza nje je ostalo osmero žive djece. Već je tada bio dvije godine bez stalnoga zaposle- nja i profesure, jer je protjeran sa sveučilišta u Jeni 1561. –„Osuda“ od 10. prosinca (opet prosinac). Onemogućen, prognan, bez stalnoga boravišta i staništa, zapravo u svojevrsnoj ilegali, mnogo vremena; uz borbu za svoj položaj teologa i znanstveni- ka, pisanje, istraživanje, tiskanje i prodaju knjiga [ako je bio prvi hermeneutičar, pr- venstveno u traktatu Ključ... / Clavis Scripturae Sacrae ..., vjerojatno je bio i prvi knji- ževno-nakladnički slobodnjak], Vlačić je morao raditi i sve svakodnevne kućanske poslove: kuhanje, pranje, odijevanje, hranjenje male djece koja su vrlo često pobolije- vala, i po nekoliko ih odjednom – i još je stigao pisati. I pisma:„U suzama i brigama izjedam se, i nema trena da mi lik pokojne družice ne dolazi pred dušu. Razmišljam često o tome kako mi ona, i s tim velikim križem koji je morala nositi, nikada nije savjetovala ništo zla, mada je zbog mnogo poroda bila oslabjela tjelesno i duševno.“ Nedaća bolešćurinā nije zaobišla ni njega samoga. Želudac mu nije mogao pro- bavljati većinu hrane, a često je krvario; hvatale su ga vrućice, udovi su mu drhtali, pogotovu noge koje su bile hladne kao da su u ledenici; nije smio jesti ljuto, papreno, kiselo, slano, hladno, suho meso, mlijeko, jaja... malo toga mu je ostalo na raspolaga- nju, pogotovu zimi. Tada, u šesnaestome stoljeću. Živčan i napet izdržao je punih devet mjeseci, kada se, na nagovor prijateljā (pr- venstveno Gala), ponovno oženio: pastorovu kćer Magdalenu Ilbek, koja je bila spre- mna i sama nositi križ trpnje, neimaštine, progona, nesigurnosti i lutanja. [Teško da bi neka druga pristala na tu „pokoru“, ali skromna i pobožna propovjednikova kći jest; uz predmnijevanu očevu podršku, koji je zacijelo bio jedan od „flacijanista“.] Ostala je uz plodnoga Matiju (u svakome smislu) sve do njegove smrti u ožujku 1575., rodivši mu još šestero djece. Lako je njima, gotovanima.