Nova Istra

42 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ivan GRLJUŠIĆ ma nastavio je neumorno pisati, prodavati ili darivati svoje objavljene knjige, tražiti potporu za tisak drugih, te tumačiti i opravdavati svoje teološke postavke, proizišle – prema njegovim riječima – iz Svetoga Pisma i ukorijenjene u izvorni protestanti- zam, bez skretanja i „krivovjerja“. Stoga je osobito gorljivo nastojao da se održi pro- testantski sinod, to jest opći sabor na kojemu bi mogao obrazložiti svoja poimanja i naučavanja, ali nije uspio. Bila je to godina apologije i bježanja, slabosti i bolešćurina koje su postajale teško podnošljive. Godina koja se, evo, bliži kraju, Božić je na pragu i tjelesno krhki Vlačić u pratnji sina Andrije vraća se u Frankfurt kako bi blagdane proveo s obitelji u samostanu. U suhu. Pod krovom. U sobi. Taljige, taljige. Taljíga se tako Matthias Flacius Illyricus tridesetak ljeta i zima uzduž i poprijeko Germanije, njezinih država, kneževina i gradova. Sam. Ili sa ženom i nejačadi. Kao da je proklet („hrvatska zmija“, kako je jednom rekao Melanchthon), stranac [„Ne povodite se za glasom stranoga čovjeka.“], ili je samo tvrdoglav i ponosan„Ilir“, Her- vat, Istranin. Temperamentan, prgav i kolerik. Upravo je on bio nepomirljiv protivnik svake popustljivosti prema Katoličkoj cr- kvi – na koju je bio pristao Melanchthon i „mekša“ struja, pripremivši tzv.„Interim“, dokument o pomirbi među Crkvama – optužujući ga za mlakost i izdaju izvornih Lutherovih načela, iako mu je Melanchthon više puta pomagao, čak i novčano. Ostao je krut do kraja, radikal, najoštriji protivnik Rima i papizma – općenito, a ne samo njihovih zastranjenja kao što je prodaja indulgencija – i vjerojatno pravi manihejski heretik u nauku o istočnome grijehu (kako su zaključili Wigand i Hesshusen) – a ishod je bio podjela reformista na dvije nepomirljive i neprijateljske struje:„filipiste“ i „flacijaniste“. Interim je nakon nekoliko godina propao. Podjele su ostale. „ Mislim, dakle, i izjavljujem samo ovo da je prvobitni istočni grijeh substancija, jer su razumna duša i osobito njezine najplemenitije i substancijalne potencije, naime razum i volja, koje prije bijahu tako sjajno oblikovane da su bile istinska slika Božja i izvor svake pravednosti, čestitosti i pobožnosti, te bismo doista mogli reći esencijalno zlatne ili biserne, sada lukavstvom sotone tako potpuno izokrenute da su istinska i živa njegova [sotonina] slika, pa su poput nečisti, ili radije sastavljene od paklenog ognja, ne drugačije nego kad bi najslađa i najčistija nekakva tvar bila zaražena najotrovnijim kvascem te tako potpuno substancijalno promijenjena i preobražena u masu toga kvasca.“ (Stoji u Ključu II, 482) Stalno na klimavim i prljavim taljigama, ili pak malo boljim i udobnijim nadkrive- nim kolima, kako je kesa mogla podnijeti, ili kako bi kad dobri Bog providio i pota- knuo one milostivije prijatelje i poklonike na darežljivost. I nadasve njegov rad, neu-