Nova Istra

29 Zdravko ZIMA RAZGOVOR biti onaj metaforički, na primjer, kao iz djelā jednoga velikog Frica, a možda još i gore, onoga posljednjih Mohikanaca? Z.Z.: Pustinja, koju ste apostrofirali u Vašem pitanju, budi dvojake asocijacije. Že- lju za putovanjem, a pisanje je isto tako svojevrsno putovanje, o čemu svjedoči i for- malna činjenica da povijest europske kulture počinje Odisejom , velikim epom koji se čita kao svojevrsni putopis. Moja genetska određenost opsesivno me vezala za morska prostranstva, ali mame me također pustinje sa svojim dinama koje u mje- šavini vjetrova i meteoroloških prilika simuliraju svoje valove. Pustinja je čudo koju Europljani, pogotovo Europljani, identificiraju s pustom zemljom, premda je ona iskušenje koje može voditi do neslućenih vrhova. Koliko je to točno, sugerira ži- dovsko traganje za Obećanom zemljom, locirano za Sinajsku pustinju. S druge pak strane, ako bih, idući za Vašim naputkom, htio biti patetičan, zaključio bih da je pi- sac, onaj pravi, glas vapijućeg u pustinji. Tko ga uopće čuje u cybersurferskom stolje- ću, u kojem homo novus sanja neke drukčije svjetove, kreirajući stvarnost na svoju sliku – kao da je Bog – u kaosu blogova i You-Tubea, u vremenu onlinea i deadlinea , dok se goleme svote novca nevidljivo transferiraju s jednog na drugi kraj globusa, tko se još može poistovjetiti sa staromodnim piščevim putovanjem koje nije bijeg u nemjerljive sfere nego je, naprotiv, potraga za sobom samim, ali je istodobno potraga za središtem koje je u našoj civilizaciji i kulturi, makar tradicionalnoj i preživjeloj, simbolizirala knjiga s velikim ili malim početnim slovom, kako hoćete. O čitanju i pisanju koje je vezano za svakodnevicu i radni stol, neprilično je go- voriti. Dakako, pisanje se poslije svega nerijetko pretvara u javni čin, ali u početnoj fazi ono je nešto posve suprotno. Pisanje, jednako kao i čitanje, podrazumijeva sa- moću, koncentraciju, izolaciju, sve ono od čega cyberman bježi kao vrag od tamjana. Digitalno društvo je ukinulo svaku privatnost, shvaćenu kao sposobnost potrage za spokojnošću, istinom i besmrtnošću, nalazeći da će se sve to, besmrtnost pogotovo, roditi iz cybermana samoga. U takvom svijetu Dante, Shakespeare, Goethe, Tolstoj i Rilke samo su muzejske maskote. Ukinut će i njih i njihove maskote jer im ne tre- baju, ali će ih jednako tako klonirati ako se pokaže potreba za tim. Najavljivati no- vosti iz vlastite radionice uvijek mi je djelovalo pretenciozno, što zbog praznovjerja, što zbog prirode mojih interesa. Koga mogu zanimati knjige ili tekstovi s kritičar- skim i esejističkim predznakom? Koga mogu zanimati dnevnici u svijetu u kojem svi pišu, fotografiraju i multipliciraju svoje živote? Kopija na tko zna koju potenciju, to je ono čemu se divimo. Naravno, mogu samodopadno konstatirati da se moji dnev- nici radikalno razlikuju od srodne dijarijske literature, kao što se i ja razlikujem od drugih individua, iako zagovaram pobratimstvo lica u svemiru. Obitavamo u svijetu koji je takav kakav jest, ali naivno je vjerovati da slika, koliko god zavodljiva, može