Nova Istra

26 RAZGOVOR Zdravko ZIMA donekle sanirali, potrebo je krenuti otpočetka. Tko je posijao sjeme? Ako to nije ja- sno, onda ništa ne može i neće biti jasno. Pa nisu valjda kriva djeca koja mašu faši- stičkim parolama i kliču u slavu svojih crnokošuljaških pradjedova. Krivi su oni koji su ih tako učili ili su u najmanju ruku okretali glavu, ne objašnjavajući tim klincima koliko je pogubna fašistička praksa. Ako tražimo krivca za takvo stanje, onda bez krzmanja treba uperiti prst u političare i najviše državne instance. Oni su zaslužni za izraelske avione, za poreze koji su usporedivi s haračem, za opustošenu Slavoni- ju, za egzodus mladih, za obeščašćena Plitvička jezera, za Hrvatsku pretvorenu u Zimmer frei , za sirotinju koja kopa po kontejnerima, za djecu koja umiru zbog ne- adekvatne zdravstvene njege, za kulturu, a još više za nekulturu, za ustaške grafite i ultradesne neofite, oni su zaslužni za defetizam, za mrak i za mržnju koja se ras­ prostrla na sve strane, pa je skoro više nitko ne primjećuje. Riba od glave smrdi, a tko misli drukčije, zaslužio je Nobelovu nagradu za poltronstvo. Što se pak ulizica i ulizništva tiče, konkurencija je u našoj zemlji vrlo jaka. Liga prvaka, bez dvojbe. Kad bih makar površno pobrojio sve što su posljednjih desetljeća izgovorili politič- ki vođe, od najviših do najnižih, kad bih samo pokušao ponoviti što su sve u svojoj pustopašnosti – što je eufemizam za neodgovornost – natuknuli, bila bi to debe- la knjiga, deblja i mračnija od Baudelaireovih Cvjetova zla . Ali zbog svojih cvjetova znameniti francuski pjesnik našao se na sudskoj klupi, a kako stoje stvari, za svo- ju rabotu naši sijači drača i korova neće odgovarati nikome. Čak ni svojoj savjesti. Dovoljno je spomenuti onu nevjerojatnu sintagmu„srpske čokoladice“, lansiranu iz usta predsjednice države. Kad je takvo što moglo proći, a da se nitko nije ni osvr- nuo ili makar udostojao reći pardon, onda je licemjerno, ili nešto još gore, zgražati se nad kukastim križevima ili mamlazima koji na Facebooku objavljuju fotografi- je svojih idola, a idoli su zato što u rukama umjesto srpskih čokoladica drže glave svojih krvnih neprijatelja. Shvaćam da čovjek može biti ove ili one narodnosti, iako me to nikada nije previše impresioniralo, ali da čokoladice ne čine kakaov maslac i šećer, nego da i one imaju svoj etnički sastav, shvatio sam nedavno zahvaljujući vaz- da budnom oku prve gospođe s Pantovčaka. Tako se, eto, educiraju novi naraštaji, ubrizgavajući u njihove vene sjeme mržnje dok su dovoljno zeleni i dok svaku glu- post upijaju kao spužva. A onda će se za deset godina netko opet zgražati i okretati oko svoje osi kao slinavi ker oko svoje pudlice. Mržnja je biološko stanje u kojem se ljudska mizerija u trenucima posvemašnje nemoći najkomfornije osjeća. Nije to neka nova, a pogotovo ne osobito produktiv- na emocija. Zna se kako se neutralizira i kako se potiče stanje koje joj je suprotno. Postoje primjeri za to. I pojedinačni i kolektivni. I u sadašnjosti i u prošlosti. Mogli bismo nešto učiniti, ali naprosto nećemo. Jer jao si ga nama ako prestanemo mrziti i ako se poslije svega suočimo s vlastitom ispraznošću.