Nova Istra

23 Zdravko ZIMA RAZGOVOR sklapao je saveze s italskim gradovima-državama, a jedna od njegovih prvih pro- vincija, možda i prva, bila je Sicilija. Sve je to relativno. Početkom devedesetih go- dina prošlog stoljeća raspao se Sovjetski Savez, ali je i nakon raspada ostao najveća država na kugli zemaljskoj. Doduše, u svom ženskom obličju, kao Rusija. A najve- ća država u Europi, ako zanemarimo Rusiju koja se komforno rasprostrla na dva kontinenta, zove se Ukrajina. Ali da ne bi bila tako velika, pobrinula se, i još uvijek se brine, Putinova politika, koja nije ništa više nego nastavak carske i boljševičke politike u novim, a zapravo starim okolnostima. U imenu Ukrajine krije se i njeno prokletstvo jer se golema zemlja tretira kao provincija ili, u očima velikoruskih pre- tendenata, kao njihova legitimna gubernija. Usporedite onda Ukrajinu i našu Kra- jinu, između kojih se ispriječilo tek jedno fatalno U! Žitelji provincije žeste se na metropolitance, a ovi potonji s prezirom gledaju na provincijalce, iako rado dolaze u njihove krajeve, uživajući u moru i drugim ljepota- ma. Sve je to komično, premda u nekoj mjeri i neizbježno. Ali razlika je vitalno važna jer kad bismo svi obitavali u velikim gradovima, onda provincije ne bi ni bilo. Radi se samo o tome da bi metropola i provincija u idealnom slučaju trebale funkcioni- rati u interaktivnom odnosu, nudeći svoje prednosti, a ne pokušavajući biti ono što nisu i ne prigovarajući drugom ono u čemu je ovaj prirodom same stvari nužno za- kinut. Svi mi koji živimo u Hrvatskoj, i kvadraturom i poviješću sličnim zemljama, s veličinom bismo se najmanje morali opterećivati. I Messi se na zelenom travnjaku doima kao patuljak, Modrić isto tako, a opet su njih dvojica među najvećim majsto- rima nogometne igre na planetu. Finalmente , zamislimo li naš čudesni planet iz neke svemirske visine – iz koje ga je imao privilegiju gledati Gagarin – shvatit ćemo da je i ta naša polukugla, polulopta u beskraju svih mogućih galaksija, koju mozak u svom antropocentričkom narcizmu ne može ni pojmiti, jedva vidljiva mrlja, fleka, sitnica, neusporedivo manja od Hrvatske ako je kojim slučajem promatrate na rotirajućem globusu. U usporedbi sa svemirskom beskonačnošću, cijeli je naš europsko-američ- ko-azijsko-afrički i tako dalje planet notorna provincija. Ili provincia deserta , kako bi rekao Ezra Pound, a s njim i naš neizostavni Marko Grčić. Kad spominjem svemir, moram priznati da mi se kudikamo adekvatnijom čini riječ vasiona ili vaseljena , koju mali i provincijalni Hrvati drže ruskom, štoviše, srpskom, iako je crkveno-slavenska, a samim tim i naša. Ali da i nije tako, zašto je ne bismo prisvojili ili nostrificirali, kad posvajamo i nostrificiramo tolike angloameričke bedastoće? A prisvajamo ih zato da bismo pokazali koliko smo u dosluhu sa svijetom, a zapravo smo u dosluhu samo sa svojim provincijskim kompleksima. I jedan tako velik pjesnik kao što je Ujević rabio je imenicu vasiona. Nimalo slučajno. Ujević je bio duboki ronac, ali za rimu, za srok, nužan mu je bio vasionac, nikako svemirac! Pokušavajući imaginirati vaseljenu u za- strašujućim dimenzijama i milijardama godinama, spram kojih su naše ideje o pro-