Nova Istra

21 Zdravko ZIMA RAZGOVOR potkontinentu posvađani na nož. Ne bih u tome nikome davao popust, ali političkim prvacima s ove i one strane bilo koje rijeke i bilo koje granice, fiktivne ili stvarne, ta- kva situacija očito odgovara. Jer osim antagonizacije spram drugog ili, točnije, prvog susjeda, oni svojim narodima nemaju što ozbiljnije ponuditi. Stanje rata, makar i vir- tualnog, idealno je za nesposobnjakoviće i mračnjake koji su zasjeli u sedlo i koji se brinu da našu propast ni u jednom času ne dovedu u sumnju. Samo budale misle da je Donald Trump osamljen u ambiciji da izgradi kineski zid prema jednoj susjednoj zemlji. Suradnja sa susjednim narodima svakako je dobrodošla, kad bi je tko uistinu želio. Dovoljno je vidjeti kako se u Zagrebu dočekuju beogradska kazališta. Svako njihovo gostovanje popraćeno je ovacijama, čak i kad se predstave ne izdižu iznad prosjeka. To znači otprilike troje: da je zagrebačka publika još uvijek uljuđena, da voli teatar i da je potreba za komunikacijom s komplementarnim i po mnogočemu bliskim kulturama nasušno potrebna. „Znanstvena“ stajališta usklađena s dnevnom ideologijom N.I.: Ima li ikakva, reći ću to utješno, ma i kompromisna izlaza iz hrvatske posve- mašnje žabokrečine, entropije, stanja bez vizije i projekcije, iz svekolike društvene, zatim nevjerojatne ne samo političke negoli i kulturne centralizacije, bolje reći me- tropolizacije? A glavni nam je grad, onaj „svih Hrvata“, zapravo jedan osrednji ili manji europski grad, iako nama prevažan i jedinstven... Z.Z.: Žabokrečina je zeljasta alga ( Zannichellia palustris ) koja uspijeva na usta- jalim vodama. Zato nije čudno da se i jedna moja knjiga, objavljena daleke 2002. godine, zove Močvara . Lamentacije na tu temu već su prilično otrcane i zamorne. Nije sretna spoznaja da je Hrvatska pored svih svojih ljepota na koje se pozivamo, kao da u tome ima neke naše zasluge, u konačnici svedena na jedan, kako ste rekli, osrednji europski grad. To je naša sudbina s kojom se nije lako nositi. Žalimo se na malu državu, a takvu smo zapravo i htjeli, ako zanemarimo neke mitomanske i prekogranične projekte koje osuđujemo u tuđem dvorištu, ali prešućujemo ili fur- timaški podržavamo u vlastitom. Zašto su Matoš i Krleža veliki pisci? Zato što su shvatili što je panika Kroatenlagera i zato što su je snagom svoje umjetnosti nadišli. Po raspadu Jugoslavije i stvaranju samostalne Hrvatske, narodu je podmetnuta eu- forija da bi se prikrilo ono što se iza nje krilo. A krila se pretvorba ili, nježno reče- no, radikalna preraspodjela materijalnih dobara kao drugo ime za krađu. Sama po sebi euforija nije nešto dobro, pogotovo ako traje dugo. Ovdje traje predugo, prem- da za takvo što nema nikakve osnove, osim za one koji drže uzde u rukama i koji širenjem jeftinog nazdravičarstva i mahanjem zastavama održavaju status quo. Ne