Nova Istra

20 RAZGOVOR Zdravko ZIMA se načičkala na toj dionici nalazi se gostionica Mayerling . Ne znam da li uopće radi jer se moja supruga i ja ondje ne zaustavljamo, ali natpis je očigledan i ostentativan. Jasno, da nije bilo tragedije, da prijestolonasljednik Rudolf ondje nije ustrijelio svo- ju ljubavnici Mariju Večeru, a onda i sebe sama, Mayerling bi ostao bezimen poput zagorskog sela kroz koje se vozim i koje se od svoje anonimnosti pokušava otrgnuti grandomanskim nazivom jedne birtije. Via negativa, provincija je vazda u nerazmje- ru sa samom sobom i sa svijetom koji je okružuje. Zato poseže za bombastičnim gestama i senzacionalističkim prispodobama kao kompenzacijom za ono čega na- prosto nema. Istini za volju, ne treba biti nepravedan prema zagorskom ili nekom drugom selu. U usporedbi s velikim svijetom i Zagreb je svojevrsna provincija. Da nije, ne bi replicirao Bečke balove, ne bi se za novogodišnjeg interregnuma zlopa- tio sa snijegom na Sljemenu, imitirajući Garmisch-Partenkirchen, Oberstdorf i Bi­ schofshofen, a pogotovo ne bi na svakom kantunu postavljao fontane koje su naj- veća inspiracija za kučke u blaženom činu mokrenja praćenog neizbježnim podiza- njem jedne stražnje noge. Napokon, ne treba zaboraviti da je Vaša Pula nemjerljivo starija od Zagreba. U rimsko doba funkcionirala je kao važna luka i, sudeći propor- cionalno, prije dvije tisuće godina bila je mnogo naseljenija nego danas. Skribomanom i mitomanom proglasio sam se sâm, da zaskočim svoje antagoni- ste ili da to ne učini tko drugi. Osim što je posrijedi oblik autoironije, te atribucije ne treba po svaku cijenu shvatiti negativno. Zar Krleža nije bio skriboman? A Tolstoj, Dostojevski, Proust i toliki drugi? Kad nema drugoga, pisac se obraća samome sebi. Ne svojoj taštini, nego svojoj unutrašnjosti i potrebi da odgovori na hiljade pitanja, kako dnevnih, banalnih, tako onih suptilnih, dalekosežnih, na koja će odgovarati ci- jeli vijek, ne gajeći pritom iluziju da će ikad doći do konačnih rješenja. To je pisanje. Ne piše se zbog ovoga ili onoga, ne piše se zbog honorara koji su u našoj zemlji neča- sni (honor je na latinskome čast, poštovanje), ne piše se zbog slave, koja je rezervira- na za ministre, mafijaše i fudbalere, nego se piše zbog sebe i zbog jezika koji u svojoj paroksističkoj snazi balansira između afirmacije i potrebe za (samo)uništenjem. Vi živite u Istri, pokraj mora, pa znate kako je to; kao kad sjediš za timunom jedrilice, flok se lagano napinje, a onda te nagli udar vjetra okrene za 360 stupnjeva. Opasno i spasonosno istodobno. Ako je to bilo pitanje, na suradnji s piscima iz drugih balkanskih enklava ne in- zistiram. Ne zato što ne bih želio, nego zato što znam kakvo je stanje stvari. A nije nikakvo. Osim toga, ne treba smetnuti s uma da nikada nisam bio tiražan pisac, a onaj tko se bavi kritikom, feljtonistikom i esejistikom ni u boljim vremenima s veli- kim nakladama nije mogao računati. Drugi problem tiče se potencijalne suradnje sa susjednim zemljama. Svi mi njegujemo jako dobre veze s Australijom, Novim Ze- landom, Namibijom i Gabonom, ali smo u međusobnim odnosima na balkanskom