Nova Istra

19 Zdravko ZIMA RAZGOVOR šopati, zaslužna je i elektronska era. Nekoć su se hrvatski pisci deklarirali po logici generacijske i časopisne pripadnosti, pa smo krajem 20. stoljeća u Hrvatskoj ima- li krugovaše i razlogovce. Danas takva vrsta kolektivnosti nije moguća ili je moguća vrlo teško. U nekim zaboravljenim vremenima tekst, pisan rukom ili kucan strojem, trebalo je fizički donijeti u redakciju. Sama ta činjenica omogućavala je kakvu-takvu društvenost, pa i profiliranje generacija oko njihovih glasila. I danas možete surađi- vati u nekom časopisu, a da njegova urednika ili njegovu urednicu nikada niste ni upoznali. A možete isto tako surađivati volonterski ili, drugim riječima, besplatno. Nitko se zbog toga neće ljutiti! Posljedice su poznate. Što se mog participiranja u književničkim društvima tiče, sveo sam ga na najmanju moguću mjeru. Kad putu- jem svijetom, a sad se to iz dobro znanih razloga događa rijetko, uvijek se uvjeravam da su države, pa i religije, ove druge u mjeri u kojoj su kanalizirane u ideologiju, naj- veće prepreke među ljudima koji imaju iste ili slične želje i koji sanjaju iste ili slične snove. Tamo gdje prestaje država, počinje pojedinac koji može biti slobodan. Tamo gdje prestaje institucija, počinje restitucija, ona prava, duhovna i okrepljujuća. Mož- da sam anarhist. Ako i jesam, ne kanim se zbog toga mijenjati, još manje opravdavati. Skribomanom i mitomanom proglasio sam se sâm, da zaskočim svoje antagoniste ili da to ne učini tko drugi N.I.: Etiketiranje nekada i danas: malograđansko, političko, svjetonazorsko, rodno i spolno, služinačko... Nakon što ste u prenesenu smislu „postali osvjedočeni ‘skri- boman’,‘mitoman’“ i slično, gdje vidite prostor daljnjega (samo)etiketiranja, dakako u jednome dijaloškom spisateljskom okviru i pokušaju otvaranja, ako je i koliko to danas više moguće, s ono malo knjiške populacije – od čitateljā do kolega pisaca do kojih Vam je još stalo? Pa i na „širim/ovim/našim/regionalnim...“ prostorima (a ne samo nacionalnom), kako to katkad eufemistički, a katkad surovo i sirovo praktično definiraju dnevne politike i takozvane političke elite. Inače me posljednja sintagma, naime ta o „elitama“, nasmijava koliko i zabrinjava kad god je čujem! Z.Z.: Vaše pitanje račva se u različitim smjerovima, pa ne znam od čega da poč- nem. Etiketiranje ovakve ili onakve vrste, s ideologijskim, vjerskim, seksističkim ili kakvim drugim predznakom inherentno je malim sredinama koje su se utaborile u svojim fiksacijama i stoljećima njegovanim navikama. Tragedija provincije manje se krije u njenoj prostornoj skučenosti, a više u osjećaju praznine koja poništava ra- zliku između stvarnosti i iluzije. Zato nije rijetkost da u nekoj vukojebini uskrsne lokal s pompoznim imenima kao što je Manhattan , Florida i Copacabana . Ponekad putujem cestom koja vodi iz Varaždina prema Sloveniji. U jednom od sela koja su