Nova Istra

18 RAZGOVOR Zdravko ZIMA spomenuti još koje ime, ali mislim da je i iz ovoga savršeno jasno za kakvu politiku plediram. Plediram za Civitas Solis kakav lokalni desničari u svom nacionalističkom bunilu nisu u stanju ni zamisliti, a kamoli trasirati i ovjeriti vlastitim primjerom. Da ne kažem žrtvom jer taj pojam im je apsolutno stran, iako se na Krista pozivaju če- šće nego katolički dušobrižnici. To je krug naše politički postulirane svakodnevice iz kojeg se ne vidi izlaz. Na dugi rok, nažalost. Kad netko misli tako, kad se kloni stereotipa i kolektivističkih zanosa parfimi- ranih mirisom neodoljivog oportunizma, na prijatelje i još štošta drugo, uključujući povlastice i sinekure, teško može računati. Zato sam tu gdje jesam. Na obali, zagle- dan u Učku, u nekoj zagrebačkoj kavani u kojoj se može sjediti bez terora zaglušuju- će glazbe, ili u časopisu s okusom Istre koji čita možda stotinjak znatiželjnika. Ako nisam pretjerao. Ali, znate kako kažu na mom otoku: bo’je sam, nego krivo kumpa- njan! Pametnome dosta. Možda sam anarhist N.I.: Što mislite, kakva još smisla i svrhe imaju tradicionalne kulturno-znanstvene institucije ili, primjerice, udruge, društva, asocijacije pisaca, recimo? Dakako, najpri- je u vezi s našim prilikama opće podijeljenosti i upravo u ovome vremenu... Z.Z.: Trebali bismo se prije svega zapitati kakvog ima smisla književnost i kultura u kanonskom značenju te riječi, a onda, posljedično, kakav je raison d’ être službenih institucija koje bi tu i takvu kulturu imale podržavati. Odgovor na to pitanje nije jednostavan ni jednoznačan. Koristeći se političkim žargonom, mislim da bi kultu- ra za našu zemlju trebala biti strateško pitanje. Ona to, naravno, nije, osim možda u površnim parolama političkih službenika. Što i nije prava riječ, jer oni u pravilu ne služe nego paradiraju. Kad bi kultura bila strateško pitanje, onda Hrvatska ne bi bila na zadnjem mjestu među članicama Europske unije po infamno jadnom iz- dvajanju za kulturu. Naše strateško pitanje su izraelski borbeni avioni F-16 Barak s posljedicama koje su poznate, iako bi bilo bolje da nisu poznate, ni posljedice ni bla- maža koja im je prethodila. Ali što nije tako jadno da se u našem političkom miljeu ne bi moglo nazvati blamažom, dakako, bez odgovornosti za one koji su toj sramoti i bruci na ovaj ili onaj način kumovali? Inutile parlare , rekla bi moja pokojna mama. Književnička društva u našoj maloj deželi postoje zato da bi političari mogli reći, ako ih tko ne daj Bože zapita, da i mi imamo pisce, a postoje i zato da bi skribent iz nekog bezimenog mjesta društveno i materijalno ovjerio svoj literarni status. Mož- da zvuči cinično, ali je u osnovi tako. Naravno, za to što su se kulturne institucije pretvorile u glomazne i skupe organizme, u reptile ili dinosaure koje malo tko želi