Nova Istra

16 RAZGOVOR Zdravko ZIMA pripadnici češke obitelji koja se u doba Austro-Ugarske iz grada Hradec Králové preselila u Slavoniju. Taj grad, kraljičin, kako sugerira njegovo ime, poznat je po kla- virima tvrtke Petrof , a iz istoga grada u ranom djetinjstvu u Beograd je dospjela Jara Ribnikar u pratnji svog oca, klavirista i sveučilišnog profesora Emila Hajeka. Očevi preci bili su i ostali češki Slavonci. ( Jest, onda se Slavonija naseljavala, a danas smo je mi sami pretvorili u pustu zemlju, ne onu Eliotovu nego našu domaću s autentič- nim hrvatskim potpisom. Ali kad sam se već dotaknuo Eliota, neka mi bude dopu- šten jedan usputni citat iz njegove Puste zemlje: On koji je živio sada je mrtav / Mi koji smo živjeli sada umiremo / S nešto strpljenja. ) Očeva majka, moja baka Rozalija Potza, bila je Mađarica i u svom materinskom jeziku snalazila se mnogo bolje nego u hrvatskom. Moj nono, ili mamin otac, rodio se u Puntu na otoku Krku. I ja sam se rodio na Krku, u Malinskoj, u kući u kojoj je moja nona imala pekaru. Bio je to Bäckerei za pamćenje, u kojem su se spravljali kruh i pogača kakvi se danas mogu samo sanjati. Moj drugi nono, onog pravog nisam nikada vidio, imao je talijansko prezime, dok je moja nona imala francusko, preuzeto od vojnika koji su s Napo- leonovom vojskom dospjeli u naše krajeve. Zvala se Marija Barbiš, što je izvorno Barbusse. Uostalom, Henri Barbusse, znameniti francuski pisac i duhovni otac nji- hove ljevice, pročuo se u svoje doba romanom Oganj , provocirajući javno mnijenje naturalističkim prikazima ratnih strahota i atakom na domoljubne konvencije. To je ono što znam o svojim korijenima, a znam vrlo malo. Nekoć, u svom mladenač- kom buntu, ispitivanje vlastitog genealoškog stabla činilo mi se kao snobovsko za- novijetanje, a većina onih koji bi mi u istraživanju nekih detalja mogli pomoći sada su na drugom svijetu. Da sam se ozbiljnije pozabavio tim pitanjem, vjerujem da bi se tu našlo još neke, a ne samo češke, mađarske, francuske i hrvatske krvi. Dakle, ja sam mješavina svega i svačega, echt Hrvat, kako bi rekli stari Zagrepčanci. Zašto to spominjem? Zato jer sam uvjeren da ako u meni ima nečeg dobrog – a nadam se da ima – onda je to upravo spomenuti miks. Heterogenost, a ne homogenost, univer- zalnost, a ne uniformnost, množina, a ne jednina. A moje otočko državljanstvo? Ponekad imam osjećaj da bih se mogao identifici- rati s Hispancem, Luzitancem ili čak Japancem, ali poslije svega u sebi prepoznajem otok. To će reći da se ne može pobjeći od sebe kao što se ne može pobjeći ni od vla- stite sjene. Otočanin, to može biti povlastica, ali i svojevrsno prokletstvo. Pogotovo ako se inzularnost poistovjeti s provincijalnošću. Divnu knjigu o tome napisao je davno Radomir Konstantinović. Zove se Filosofija palanke . Prva rečenica iz te knji- ge ( Iskustvo nam je palanačko ) i danas nas pogađa kao grom. Slaba je pritom utjeha argument jezičnih i inih čistunaca koji tvrde da je palanka srpska, a provincija hr- vatska riječ, što bi u krajnjoj liniji imalo značiti da se Konstantinovićeve teze odnose samo na njegovu zemlju i njegove sunarodnjake. U jednom i u drugom slučaju radi