Nova Istra

15 Zdravko ZIMA RAZGOVOR god to nekom odbojno ili anakrono zvučalo. Kad kažem da je molitva, onda mi- slim na činjenicu da se autentični čin pisanja, jednako kao i autentični čin čitanja, događa u samoći. U obraćanju samome sebi kojem je daleka bilo kakva pomisao na senzacionalnost i spektakularnost. Mnogi danas bježe od književnosti kao vrag od tamjana; bježe zato što se boje samoće, boje se sebe i svoje praznine. Spektakl po- državaju svi režimi jer donosi velike novce i neutralizira vitalne instinkte njegovih konzumenata. Književnost nije parada à la Ballon d’Or na kojoj se nagrađuju naj- bolji nogometaši odjeveni u smokinge i leptir-mašne praćeni fanfarama. Pisac, ako to jest, ne podilazi nikome i ničemu. Ne podilazi ni samome sebi, a kamoli onima koji manipuliraju milijunima, draškajući tako strasti svoje fanatizirane pastve. Kad usporedite koliko zarađuje najprosječniji gurač nogometne mješinice, a koliko naj- bolji pisac, shvatit ćete koliko današnji svijet drži do književnosti. Béla Hamvas nije prvi, a ni jedini, koji je najavio da dolazi vrijeme u kojem će se zaboraviti svekolika prošlost. Vrijeme slova je minulo, objašnjavao je davno taj mađarski mudrac. I za- ključio bez prepotencije i bez pardona: toliko sam sâm da sam jedino ja taj koji zna i razumije ono što sam poduzimao! Poslije svega u sebi prepoznajem otok N.I.: Iskustvo otoka i otočnosti držim posebnim, iako nisam rođeni otočanin; osjećam ondje nešto što bih definirao inzularnom slobodom kakvu ne osjećam na kontinentu. Govorili ste i pisali o fenomenu otoka. Uostalom, bodul ste rođenjem. Može li se kamo više danas uteći usred ovoga moralnog, etičkog, duhovnog, napo- sljetku i materijalna rasapa koji kao da stalno teži dnu propasti, a nikako da dose- gne dno vlastita dna? Z.Z.: Tko zna, možda je propast elementarno civilizacijsko, a samim tim i ljudsko stanje. Kad ne bismo znali što je noć, ne bismo znali ni što je dan, kad ne bi posto- jalo zlo, dobro bi samo po sebi bilo nevidljivo i neraspoznatljivo. A kako se zove ona pjesma Vlahe Paljetka? Mene zovu bodulo . Mene možda ne zovu, ali ja se tako osjećam. U Zagrebu se i dan-danas mnogi čude da sam otočanin jer ne govorim ča- kavskim dijalektom, barem ne kad sam u Zagrebu. Rodio sam se na Krku, u ranom djetinjstvu proveo sam kratko vrijeme u Puli, osnovnu školu pohađao sam u Zagor- ju, u jednom selu pokraj Varaždina, a od srednjoškolskih dana obitavam u Zagrebu. Zašto to spominjem? Zato što u mojoj glavi koegzistiraju čakavica i kajkavica, pa mi u konačnici možda i nije preostalo drugo nego da se izražavam na standardnoj štokavici. Dakako, uz neizbježne digresije te agramerske i druge lokalne poštapa- lice, ovisno o prilici i mjestu na kojem se nalazim. Moji preci po očevoj liniji bili su