Nova Istra

13 Zdravko ZIMA RAZGOVOR Krleža je godinama ignorirao Matoša N.I.: Matoševac ste, dakako, i ne samo taj. Pa eto nas u rasponu duljem od stoljeća u kojemu kako jedan veliki Gustl tako i više negoli jedan suvremeni autor – a sada mi, vjerojatno ne slučajno, na pamet pada Maruna – do neke mjere, no zacijelo zna- kovito i ne bez vraga, bar u krajnjim„porukama“ slično svjedoče pišući o hrvatskoj društvenoj, kulturnoj, svekolikoj, pa dakle i književnoj stvarnosti i uopće krizi mo- ralnih i estetskih vrijednosti u ovome narodu i ovoj kulturi? Kako je moguće da se u nas stvari toliko „mijenjaju“ e da bi, generacijama i gotovo epohama, u biti svojoj ostale uvlas iste? Z.Z.: Kriza kulture nije ništa drugo nego refleks sveopće krize evidentirane na svim razinama. Matoš? Gotovo da ga je neprilično spominjati. Matoš je pisao ru- kom, doslovce, pisao je svojom krvlju i svojom pameću, a današnji njegovi sljedbeni- ci, ili „sljedbenici“, lupkaju nonšalantno po tastaturi, gledajući usput kroz kavansko ili avionsko okno i čavrljajući s prijateljicom, ako ne izravno, onda posredovanjem skypea , vibera ili tko zna već čega. Kako svjedočiti o Matošu, koji jer svaku riječ i svaku rečenicu alimentirao vlastitim životom, u vremenu u kojem su glavne spisa- teljske teme krađa intelektualnog vlasništva, internetska kladionica i digitalizacija knjiga bez primisli da bi ikom za takvu rabotu valjalo platiti makar i skromna au- torska prava? Pretenciozno je reći da je Matoš svaku riječ plaćao svojom krvlju, ali je i istinito. To bi trebalo biti jasno svakom tko zna makar nešto o Matošu. On je naš prvi profesionalni pisac u punom značenju te riječi. Zašto? Zato što je živio od honorara, od onog što je napisao i potpisao, a nije živio od društvenog položaja ili sinekure koja bi mu omogućavala, ako ne lagodnost, onda barem da se ne zlopati kao pas. A živio je tako. Kao pas, premda mnogi kerovi, na njihovu sreću, uživaju danas komfor kakav naš najveći stekliš nije mogao ni sanjati. Živjeti u Beogradu ili u Parizu i čekati honorar za tekstove što ih je slao Obzoru , Savremeniku i drugim listovima, to je usporedivo s kaskaderom koji nastupa u najluđim akcijskim filmo- vima, vjerujući da će nakon svega dočekati starosnu penziju. Da nije živio kako je živio, ne bi Gustl umro onako jadno, ne navršivši ni 41 godi- nu. Bio je jedva prešao tridesetu, kad je sa svojim upalim obrazima i koščatim licem djelovao kao starac. Početkom 1905. godine, u Beogradu, pojavili su se prvi znaci oboljenja njegove desne ruke. Naravno, bolest je bila uzrokovana frenetičnim pisa- njem, ali i činjenicom da je obitavao u vlažnim sobama, lišen elementarnog komfora. Zbog bolesti koju je nazvao Schreibkrampf , odonda je pisao lijevom rukom, a mo- rao je i prestati svirati violončelo. Ovo drugo je bilo podjednako pogubno jer mu je jedino angažman u kazališnom orkestru jamčio kakve-takve stalne prihode. Čitajte