Nova Istra

12 RAZGOVOR Zdravko ZIMA besmisleno i suvišno. Ako ne postoji placebo, univerzalni lijek primjenjiv na svaku jedinku, blizu je pameti da ni svako znanje nije suđeno baš svakome. Fatalno je ideju nacionalne, vjerske, spolne i kakve sve ne korektnosti prakticirati tamo gdje joj nije mjesto. Svi smo mi ljudski stvorovi i u tom smislu barem načelno jednaki, ali nismo jednaki po predispozicijama, talentima i spremnosti da te talente aktiviramo. Dakle, internet je postao nova Encyclopaedia Britannica , ali njegovo nevjerojatno bujanje nije pospješilo kreativne potencijale, kako su neki u svojoj naivnosti prognozirali. Ono što me kao vječitog rebela i gunđala upravo zastrašuje, ogleda se u činjenici da teh- nika umrtvljuje buntovničke instinkte. Kako ih neće umrtvljavati kad se sve manje ogledamo u samima sebi, a sve više u blještavom zaslonu laptopa?! Umjesto kreativ- nog procvata, internet je rezultirao banalnošću, površnošću, divljaštvom, pornogra- fijom i bujicom neprovjerenih podataka. Količina nije uvijek sukladna s kakvoćom. To je staro dijalektičko pravilo, a najviše ga zanemaruju oni koji ga s odgovarajućom dozom cinizma pripisuju Marxu. U pomanjkanju osjećaja za finese, takvi ne shva- ćaju razliku između Marxa i marksizma, kao što ne razumiju razliku između kato- lika i klerikalca. Nekoć smo se zgražali nad staljinističkom cenzurom, a danas plutamo u oceanu okuženom Fake Newsom . Ovo drugo je na neki način još pogubnije od onog prvog jer su te govnarske vijesti aranžirane tako da računaju s onim u čemu je čovjek naj- slabiji. Dakako, najslabiji je u pitanjima vlastite gluposti i narcisoidnosti koje, pod- mazane odgovarajućim parolama, postaju pogonsko gorivo za svaku novu vlast. A vlast je uvijek to što jest, nemojmo se zavaravati. Vi me pitate o kritici, dok je u Hr- vatskoj pedepsan novinar koji je napisao da je jedan visoki saborski dužnosnik pre- pisivač diplomske radnje. Iako je to općepoznato, iako i vrapci na krovu znaju da je dotični prepisivač, ili kradljivac tuđe pameti, sud nije presudio u korist novinara nego u korist visokog saborskog dužnosnika. Vi me pitate o kritici dok Njemačku – i ne samo Njemačku – potresa skandal zvan Claas Relotius. Dotični je dobio najveću njemačku nagrada za novinarstvo, a onda se ustanovilo da je reportaža o sirijskom dječaku, za koju je honoriran, od slova do slova izmišljena. Što je još grotesknije, Re- lotius nije bio bilo kakav novinar i nije pisao za bilo kakve petparačake listove. Pisao je za Der Spiegel . Hajde, nećemo moralizirati, ali skandal s nagrađenim novinarom, od kojeg će se ugledni hamburški tjednik teško oporaviti, bez dvojbe je i refleks opće kakofonije, postavljanja znaka jednakosti između blogosfere i crne burze, brisanja granice između stvarnosti i privida ili, drugim riječima, između istine i laži, s konze- kvencama koje ne može predvidjeti ni najbizarnija literarna mašta. A kritika? Ona je ponajprije moralno i stručno pitanje, a kako do morala malo tko drži, do struke isto tako (vidi knjigu Andrewa Keena Kult amatera ), o njoj je u ovom času uzaludna svaka ozbiljnija rasprava.