Nova Istra

10 RAZGOVOR Zdravko ZIMA netarnog projekta, s tim i raspad Jugoslavije, globalizacija, suton Gutenbergove i uspon elektronske galaksije, klonirane ovčice, eksplozija nove medicine, umjetna inteligencija, kinetička stvarnost, a sada, na razmeđu dviju godina, očekivana ali ipak zastrašujuća najava da diferenciranje stvarne od lažne osobe nije više puka fikcija nego je pitanje dana. Uza sve to, u eri Donalda Trumpa i, hvala na pitanju, naših lokalnih trampova (vidi vraga, trump je na engleskom adut ) i krampova, možda anonimnih, ali dovoljno borniranih i korumpiranih da poslije svih oluja unište ono malo što je ostalo na površini, poslije svega toga i još mnogo inog i implicitnog, koga uza sve to još briga za kritiku? Naravno, rijetko koga. Tim bolje za one koji misle da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, ali utoliko gore za sve druge. I za one koji će doći, nesvjesne da je drukčiji svijet ikad postojao i koji će na našu prezrenu kulturu, austrougarsku i mediteransku, gledati onako kako smo mi gledali na antiku i na stare Grke. Spominjući sve to, uvijek se pitam nisam li zabrazdio, nisam li se pretvorio u profesionalno gunđalo – a književni kritičar to jednim dijelom svoga bića svakako i jest – ali razlike između mog naraštaja i djece digitalne ili globalizacijske ere su ne- izbježne. Samim tim razlikuju se i naše slike svijeta. Kad se netko popne na Mount Everest, ne slijedi mu ništa drugo nego nizbrdica, svojevrsno razočaranje nakon što je boravio u božanskim visinama. Isto je ili slično s našim lokalnim Mount Evere- stima, jer nakon uspona na vrh Učke ili Sljemena nužno slijedi katabaza, silazak. Nije drukčije ni s ljudskom egzistencijom, što će reći da se pojedinac nakon stano- vitog razdoblja, možda poslije pedesete godine, više obraća prošlosti nego budućno- sti, poput automobilista koji umjesto da gleda naprijed stalno viri u retrovizor. Ni- sam ja u tome neka iznimka i mislim da je to prije pravilo nego izuzetak. Rezervi- ran spram svog vremena, u romanu Polaganost Kundera se vraća u klasicističko 18. stoljeće, vraća se u doba galantnosti i naduvenih krinolina, u kojem je vrijeme pro- tjecalo bitno drukčije nego danas. Roman završava simulacijom ljubavnog odnosa, a to dovoljno svjedoči o Kunderinoj poziciji. U Hadrijanovim memoarima , romanu u kojem se spominje Vaša i naša Pula, Marguerite Yourcenar pobjegla je još dalje, u osvit naše civilizacije, u epohu rimskog cara Hadrijana. Takvih i sličnih primjera ima napretek. Prije ili kasnije obraćamo se prošlosti, to je biološki, ali i duhovni zakon. U divnom eseju U pohvalu sjene Junichiro Tanizaki objašnjava da starenje neizbježno rađa nostalgijom i vjerovanjem da je prošlost bila bolja od sadašnjosti. Prije sto go- dina starci su sanjali za vremenima otprije dvjesto godina, oni otprije dvjesto sigurni su da je bolje bilo prije tristo godina. I tako dalje. Nema naraštaja koji je zadovoljan postojećim stanjem, a to se posebno odnosi na naše vrijeme u kojem su promjene nevjerojatno brze i dramatične. Tako misli Tanizaki, a tako mislim i sâm jer ga ina- če ne bih spominjao. Dakako, promjene su neizbježne, one su jedina konstanta, ali