Nova Istra

297 Slaven BERTOŠA KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI nekoć krasio uprave Marije Terezije i Josipa II. Osim toga, Metternichova politika čuvanja Osmanskoga Carstva imala je izravnu posljedicu – zapuštenu Dalmaciju. U političkom je smislu pokrajini priznat status kraljevine u sastavu Krune sv. Stje- pana, ali kao izdvojene političke cjeline izravno podređene Beču. U gospodarskom je smislu ostala, pak, izoliranim carinskim područjem kojem su nametnuti izvo- zno-uvozni nameti čak i u trgovini s austrijskim zemljama. U knjizi se podrobnije raspravlja i o politici Sv. Stolice u vrijeme Bečkoga kon- gresa i ulozi kardinala Consalvija (dr. sc. Roberto Regoli, „La politica della santa Sede al tempo del Congresso di Vienna. L’operato del cardinale Ercole Consal- vi“). Političar i dobrotvor, kardinal Ercole Consalvi (Rim, 1757. – Rim, 1824.), u povijesti je najviše ostao zapamćen kao državni tajnik pape Pija VII. Smatra ga se jednim od najznačajnijih političara u povijesti Katoličke crkve uopće. Kao spo- sobni diplomat, bio je jedan od najmoćnijih sudionika Bečkoga kongresa, čijom je zaslugom Papinska Država vraćena u predrevolucionarne granice. U unutarnjoj je politici na mnogim poljima bio važan reformator: ukinuo je plemićke povlastice, reorganizirao je i unaprijedio obrazovanje, financije i kaznene zakone. Bio je pro- motor umjetnosti, ali suparnik karbonara. Glavni je cilj njegove politike bio vratiti svjetovnu vlast pape u nekadašnje okvire te s velikim europskim silama uspostaviti odnos koji će papi donijeti korist. No, prije toga je svakako trebalo riješiti složene odnose koji su postojali unutar Rimske kurije („cardinali zelanti“). Posljednji članak u zborniku napisao je doc. dr. sc. Edi Miloš, a odnosi se na „ Najnovije vijesti s Bečkog kongresa. Doprinos francuskih povjesničara 200. obljet- nici“. Opisano je na koji je način Francuska, kao država koju su na bojnome polju porazile koalicijske snage, na Bečkome kongresu opet postala ozbiljna europska sila, iako u sasvim drugom kontekstu i na potpuno drugi način, jer je izgubila „pri- rodne granice“ do kojih je tada jako držala. Ipak, neki francuski povjesničari upravo u odlukama Bečkoga kongresa vide razloge budućih francuskih poraza u srazu s Njemačkom (1870. – 1940.), kao i njezine podređenosti Velikoj Britaniji tijekom XIX. i XX. stoljeća. Na koncu zbornika donesen je „Završni dokument Bečkog kongresa potpisan 9. lipnja 1815. između Austrije, Španjolske, Francuske, Velike Britanije, Portugala, Prusije, Rusije i Švedske“, u prijevodu na hrvatski jezik. Slijedi potom bibliografija, popis suradnika te kazalo osobnih imena i imena mjesta. U ovome su izvornom djelu na hrvatskome, talijanskom, francuskom i sloven- skom jeziku, koristeći raznovrsno gradivo, a također i postojeću bogatu literaturu različitih ustanova (knjižnica, arhiva) u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao i objavljenu korespondenciju i memoare, autori osvijetlili važan segment europske prošlosti: tijek i značenje jednoga od najvećih političkih skupova u povijesti čovječanstva. U